nedjelja, 26. prosinca 2010.

GLEDATI VELEBIT SA OTOKA









Uvijek kad isplovi brod iz luke i ja polazim nekud sa njim. Njegovo odredište ili cilj nikad mi nije poznato jer ja to ni ne želim znati. Nije mi važno jer  neda mi se  mirovati na jednom mjestu isto  kao i oni koji u životu više puta izgube dom, prestaju u nekom trenutku čeznuti za njim i dom im je lako naći bilo gdje. I odlaze još lakše. Ostane doduše uvijek ona tajna melodija u srcu koja nikada ne izgubi svoje akorde i koja zna iznenada uzburkati unutarnji mir. Onda sanjam o povratku. Ali gdje? Kada je mjesto povratka samo zvuk iz one spomenute melodije u drami čiji akteri možda uopće ne postoje...
Moja kultna i mistična mjesta su na planini Velebit a kada ne mogu poći na planinu popnem se onda na vrh otoka i pogledom tražim omiljena  mjesta: Mali Alan, Rožanske kukove, Zečjak, Gromovaču, Zavižan, Vukušića padež... Na neki način velebitski vrhovi su moja mirila. Još za života moja duša gori traži mir i nadahnuće...


I ne mogu se zadovoljit nikako te planine. I oči ostaju gladne i duša puna žudnje. I velebitske vile tražim. Vjerovanje u vile i patuljke, medjutim, prema nekim spoznajama, pričama i vjerovanjima ipak sadrži i duboki temelj. Bilo je normalno i prihvaćeno ovo vjerovanje medju ljudima koji su tu živjeli. Ne mora se pješačiti skroz na Sveto brdo ili neka još zahtjevnija područja kako bi se otkrili neki čisto prirodni fenomeni koji se smatraju čudima. Tako na primjer, šetnjom kroz bukovu šumu u kojoj takodjer raste trava, što je navodno fenomen sam po sebi, postoji mitološko područje i točno odredjena bukva koja označuje ulazak u mistično carstvo Velebita. Ispred tog drveta prestaje svaka logika i pokreće se čudna energija koja na svakog djeluje drukčije.

A istražene činjenice govore kako su hrpti Velebita, kao treći sloj planine, vrlo važni za povijest hrvatskog okultizma jer se na njima nalaze jame vrtače koje služe za invokaciju elementarnih bića poput elfa, patuljaka, gnomova i vila. Na dnu vrtače raste Vilinska trava koja se može prepoznati po tome što raste u vrlo pravilnim oblicima, formama križa, kruga, kocke ili čak ptice...
Da li su i danas ovdje bile velebitske vile? Neki dan sam vidio jednu blizu neke napuštene kuće. Bilo je tako kratko da već sada nisam siguran da sam je vidio. Inače o vilama i dogadjajima o njima svi koji nešto znaju šute jer postoji vjerovanje da će oni koji o tome govore ostati vječno zarobljeni u njihovu svijetu. A ja sam vam zbog toga ovo ispričao...
  





ponedjeljak, 20. prosinca 2010.

OTIĆI SAM U PLANINU

     




        Svaka osoba može percipirati samo onaj aspekt realnosti za koji posjeduje vlastitu prijemnu rezonancu. Ovo ne važi samo na polju čisto osjetilne percepcije nego za cjelokupnu realnost. Sve ono što se nalazi izvan vlastite sposobnosti prijema te osobe, jednostavno ne postoji. Zbog toga svatko misli da pozna cjelokupnu stvarnost te da izvan njegove percepcije ne postoji drugo ništa...
                  (Dethlefson,IL DESTINO COME SCELTA)











Nije razumno odlaziti sam u planinu pa ipak stjecajem okolonosti to činim često.Najčešće ne mogu naći nekog tko bi sa otoka pošao sa mnom na Velebit čitav dan ili dva a moja ekipa „Picugi“ iz Poreča je daleko. Znam da će jedanput biti kako kaže Ivo (Mali zmaj): - Otišao u planinu i nikad se nije vratio. No nadam se još ne.
     Samostalan odlazak u planinu uvijek  zahtijeva odredjeno iskustvo i temeljite pripreme.Iskustvo je presudno! Psihofizičke pripreme su vrlo važne i ne treba ih zanemariti. Prije odlaska potrebna je meditacija i dugotrajna molitva (svatko se moli onako kako mu njegova vjera nalaže). Bitno je pratiti unutarnji nagon i poslušati ga. Bez dozvole vlastitog uma samo budala može poći sam u planinu. To se ne smije učiniti. Kada sam planinarim nosim svu potrebnu opremu, naravno i kvalitetan šator i vreću za spavanje. U planini ne pušim i ne pijem ni najmanje količine alkohola.
     Noć prije puta i san je važan. San, trebao biti okrepljujući, umirujući i podupirati dozvolu uma. Ako nije tako odustajem tada od puta.Najbolje je ako se sna niti ne sjećam a osjećam nadahnuće, navalu energeje i mir u srcu. Kad obavim sve priprema kako treba, postajem potpuno uvjeren da u planini više nisam sam.  Odmah na početku puta, još u autu, osjećam povišenu razinu svijesti a na  planinskoj stazi počnem osjećati prisustvo nečeg prijateljskog i dobrog koje je meni naklonjeno i koje me štiti. To uvjerenje se se stalno povećava...Tada znam da sam siguran! Ukoliko je potrebno obnovim molitve sve dok ne steknem ravnotežu svijesti a ako mi to ne polazi za rukom istog časa se vratim nazad.
Dakle potpuno sam u planini na više od 4-5 sati hoda od bilo kakvog naselja ili čak jedan cijeli dan a na puno mjesta na Velebitu ili Dinari nema signala za mobitel što dodatno komplicira situaciju.Jasno je da svaka čak i banalna ozlijeda noge ili kakva akutna bol u trbuhu može završiti smrtno. Da ne navodim milijun stvari koje se mogu dogoditi a da nema nikoga tko bi pozvao pomoć.
     Pa ipak taj doživljaj izazivanja možebiti čak i smrti snažniji je i jači od svakog planinarenja. Već nakon nekoliko odlazaka postaje se ovisnik o planini a emocije koje doživljavate potpuno vas preuzmu.
Sva osjetila se maksimalno izoštre i sve čujete i sve vidite a mozak rješava  probleme kao nikad prije. Preplavljuju vas osjećaji uzvišenosti i produhvljenosti. Postajete dio svega: zrnce prašine na tlu, zrak svjetla, vlat trave, glas neke ptice, dah vjetra, list, cvijet, kamen... planina.


















ponedjeljak, 6. prosinca 2010.

M I R I L A

Pogrebna spomen obilježja na Velebitu

                       
                       
Mirila, taj začudjujući spoj tradicije, misticizma i religije može se pronaći samo na području južnog Velebita. Ne postoji to nigdje drugdje. Nalazimo ih po planinskim prijevojima iznad Starigrada prema Velikom Rujnu, okolo Paklenice.Najbrojnija su u okolici  Ljubotića. Tu osim mirila nalazimo i pogrebne gomile slične atribucije. Mirila su povezana s dušom pokojnika, to nikako nije samo uzimanje „mire“ mrtvom tijelu nogo ima dublje značenje, uglavnom i do danas tajnovito a stari ljubotičani i sada kažu da se na mirilima radio obred opraštanja pokojnika sa suncem. ( poznati  Zanki je npr. Svoja mistična iskustva pretočio u performance mirila koje je izvodio u nekim zemljama Europe ). Ima dosta sličnosti sa tradicijom Patarena , Grka i  Ilira i samo nam malo otkivaju tajne te tradicije koja je uglavnom potpuno zamrla. Tako na primjer „tajna mjesta moći u šumi“ nestala su zauvjek a mirila nalazimo po vrletima Velebita napuštena i nekad jedva prepoznatljiva.
              Kad bi netko u selu preminuo, njegova najbliža rodbina i prijatelji, tri su dana oplakivali pokojnika, pričajući pri tom zgode, dobra i loša djela iz njegovog života. Nakon trećeg dana, rano ujutro, prije izlaza sunca pokojnikovo tijelo se nosilo umotano u platno i stavljalo na drvena nosila. Zaustavljala se točno na odredjenom mjestu, obično prijevoju planine, tamo gdje su već  bila druga mirila poredana po obiteljima pokojnih. I gdje najprije grane sunce.Tijelo bi se odložilo na tlo, a ispod njega su se stavljale ravne pločaste stijene koje su točno odgovarale dužini tijela i njegovoj širini.Uzele bi se mjere tijela. Do nogu se stavljao kamen s prirodno oblim završetkom ili bi poslije bio preklesan u tu formu, a do glave zaglavni kamen, slične forme, ali malo viši. Ta dva kamena mjerila su kazivala visinu pokojnika. Ritual bi se odvijao u vrijeme izlaska sunca, a glava pokojnika bila je okrenuta prema istoku.
Na zaglavni kamen potom bi se urezivao oštrim predmetom odredjeni simbol, ovisno o tome gdje se mirila nalaze i kakve su starosti, a često se dogadjalo da se uklesavao i danima poslije obreda. Prema simbolima i načinu obrade zaglavnog kamena može se ustanoviti starost mirila kao i njegovo potpuno utapanje u simboliku kršćanstva. Simbolika je najsličnija kršćanskim tetovažama koje koriste žene srednje Bosne  a imaju sličnosti i sa ukrašavanjem stećaka. Tada je u Bosni postojala manihejska Crkva Bosanska koja je poznavala viša utemeljenja duša (bogumili).Ovi stanovnici su i došli (izbjegli od turaka) iz tih krajeva  srednje Bosne pa neka sela i sada nose toponime kao Ramići koji su porijeklom iz Rame.Neki su popjegli od crkvene inkvizicije jer su ih proglasili hereticima mučili i ubijali bez milosti.
Mirilo nije grob iako na zaglavnom kamenu stoji ime umrlog kao i na svakom grobu ali tu nema tijela. Ovim ljudima je tijelo bilo potpuno nebitno.Govorili su "tijelo je u rupi a duša je ostala na mirilima". Na Velebitu predaje govore da tamo počiva duša koja je blizu dušama stada, a da je tijelo u grobu. Otuda i drugi naziv za mirilo - počivalo. Mirila su se gradila na prijevojima jer ona predstavljaju svojevrstan prijelaz. Tako su stanovnici Velebita vjerovali da se gradnjom mirila pomaže duši pri  prijelazu u čistilište, koja kasnije putuje u rajsko kraljevstvo. Slično su na himalajskim prijevojima vjernici predbudističke religije Bon ostavljali hrpe kamenja kao amorfne dolmene.
U kultnom pak smislu, mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, zajedno sa dušama ovaca ( prema pričanju starijih žena sa Velebita, usp. A.Faber l995, l63 ). Grobu tijela, koje se sahranilo na seoskom groblju, ne pridodaje se velika važnost, dapače prvom se prilikom kosti iz obiteljskog groba povade, da bi ustupile mjesta slijedećem pokojniku iz roda. Molitve za pokojne obavljaju se u planini, na mirilama, tu se doprinosilo i darove na sjećanje pokojnoga, cvijeće, hrana ( voće) i palilo bi se svijeće na spomen dane umrlih. (M.Trošelj,l992,79)
Sam naziv mirila razjašnjen je analizom posmrtnog rituala kod stanovnika sjeverne Grčke ( N.Seremetakis, l99l , A.Margaret l974, L.M.Danforth l982 ) Prema analizi ovih autora, najznačajniji dio pogreba je oplakivanje (grčki miralogos, miraloi) te je naziv mirila zajedno s običajima i vjerovanjima o posmrtnom životu po svoj prilici donesen i preuzet od vlaškog stanovništva (A.Faber l995 l57) koje je u priobalje Jadrana doseljavalo polovicom prošloga milenija. Nemožemo međutim zanemariti i eventuelne tragove tradicije Ilira, koji su tim planinskim prostranstvima obitavali u prethistoriji pa i preko dominacije Rima, ostavivši tragova i u toponimima a i ostacima materijalne kulture. Pojava kenotafa, oplakivanje mrtvih i prenošenje kosti pokojnika u domovinu poznata je uostalom i u staroj Grčkoj, pogotovo preko Homera, koji je život Grka u davnini tako vjerno prikazao i današnjem čitatelju.
Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen.

Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

(korišteno Nedeljni Vjesnik, Ž.Laslović ;dr.A Faber)

Snimljeno visoko na Velebitu Prema V. Rujnu


subota, 4. prosinca 2010.

ADRION OROS - DINARA




Iako se Dinara ne istice visinom - najvisi su vrhovi Dinarskog gorja u Durmitoru i Prokletijama - ona se velicanstvenim oblikom i duzinom svoje jz. stijene duboko poima svakoga tko je ugleda. Naziv Dinara odnosi se na samu Dinaru u najužem smislu riječi,a vrh te Dinare ujedno je i najviši vrh Hrvatske. U antičko doba planina se zvala Adrion oros,a često se za sam vrh upotrebljava naziv Sinjal (1831 m).Najviši vrh Dinare je Troglav i nalazi se u Bosni i Hercegovini (1913m).

    O Dinari smo pričali i spominjali je često. Bila nam je nekako prava planina za razliku od Žbevnice, Korita, Učke i brda Ćićarije  u Istri kamo smo odlazili svaku subotu. Činila nam se daleko i surovo. I teža nego Velebit. Kovali smo planove i tražili mogućnosti da se spoji koji petak sa vikendom kako bi mogli na miru napraviti logor. A taj logor, to vam je kao pravi kamp u planini. Sve ima: vodu u specijalnim posudama i špinom, šatore, ležaljke, platnene fotelje manje i veće, plinske boce, roštilj od rostfraja, prave čaše od stakla, posudje za spremanje hrane, svjetiljke, baklje...ma ni pola nisam nabrojao. Naš frend K.Ž. ne ide bez toga i nije mu teško sve to dan prije trpati u auto i voziti u podnožje neke planine. To radi uvijek kad ostajemo na logorovanju. Za sebe nosi veliki šator, stajaće visine za tri osobe, više madraca za napuhavanje ali ne bilo kakvih nego onih dbelih na kojim se fino spava...

    Lijepo je uredjen planinarski dom na Brezovcu a gospodin koji se brine za održavanje ljubazno nas je primio. Malo dalje od doma na jednoj zaravni u šumi napravili smo logor. Odmah smo podigli šatore i odmah sam zapalio vatru na sigurnom mjestu tako da nije postojala opasnost da se nešto zapali i izazove požar.

U planinarskom domu je bilo puno ljudi a predvečer su dovezli i cijeli orkestar: harmonika, violina, gitare, bajs... Dovezli su ih u nekom starom busu koji je bio obojen u dugine boje. Kako taj bus vozi po toj cesti to mi u glavu ne ide! Sve je sličilo na film – Ko to tamo peva. Ludilo! Sviralo se i pjevalo cijelu noć. Pivo je bilo hladno kao led a hladilo se u planinskom izvoru odmah kod doma. Bogme se popilo a neki su imali i rodjendan.
Drugi dan smo se uputili na vrh Dinare. Bio je kraj šestog mjeseca i zapamtio sam to cvijeće na Dinari. Nikad u životu nisam vidio toliko cvijeća po proplancima i padinama neke planine. Bilo ga je posvuda. Nevidjeno nešto! Tako smo osvojili vrh Dinare a drugi dan smo se popeli i na Badanj.
Sigurno se opet vraćamo ovdje...
    
     
Dinara, pogled preko Dulera u daljinu
Ovo nismo nikad prije vidjeli.Netko je cijeli bend skupa sa instrumentima doveo u pl.dom Brezovac.Svirali su cijelu noć a nisu prestajali ni u jutro.
Evo Željka i Zvonka na krovu Hrvatske


    

                            

četvrtak, 2. prosinca 2010.

ZAPIS O PLANINI SNJEŽNJIK



                  Sjedište je duše ondje gdje se unutarnji svijet i vanjski svijet dodiruje. Jer, nitko ne poznaje sebe ako je samo on, a ne u isti mah još i netko drugi. Henry Miller


     Platak i Snježnik su naša omiljena odredišta. No ovaj dan na prvi dan  Božića 2006 godine kada smo hodali Zvonko i ja bilo je neopisivo lijepo. Nekoliko dana prije padao je snijeg i bila je mećava ali tog jutra bilo je posve tiho i vedro. Nas dvojica pošli smo iz Poreča rano a na Platku nas je dočekao snijeg, nepregledna bjelina i sunce. Kao i mnogo puta prije, svratili smo najprije u planinarski dom na Platku od kuda uvijek polazimo. Cilj nam je bio planinarski dom i vrh Snježnika. Put smo dobro poznavali a radovalo nas je što smo bili prvi toga dana jer na ničije tragove nismo nailazili.
     Sve je bilo bijelo samo su stabla u šumi, onaj dio koji nije pokriven ledom i snijegom bila crna i isticala se u čudnom kontrastu sa bjelinom snijega i suncem koje je prodiralo sa svih strana. Još je bilo vrlo hladno a vjetar koji je puhao prije izgradio je nevjerojatne kreacije u raslinju i kamenjaru. Bili smo počašćeni što smo taj dan bili tu i što smo mogli uživati u penjnju na Snježnik. Zbilja volim fotografije koje sam tada napravio a i Zvonko zvani Modro oko ili Zvonarević stalno je nešto slikavao.
     Ovo današnje planinarenje bilo je pravo meditacijsko iskustvo i gradja za širenje duše. "Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela." (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13, 24) 
     Mi se penjemo na vrh planine da zadovoljimo i ispunimo našu dušu a ne tijelo i to bi mogao biti odgovor jednoj gospodji koja je tražila jasan razlog i svrhovitost penjnja na neku planinu. Ali razumijem ja nju koja jedino može shvatiti samo dimenziju svog vlastitog lika u ogledalu i uvijek će izabrat šetnju starim ulicama Rovinja prije nego li planinarsku stazu. Ali tu nema ničega za zamjeriti i neka joj bude tako.
     Kažem, puno puta smo bili na Snježniku ali ovo današnje iskustvo mi je neponovljivo i nakon toliko godina pamtim taj dan i sve slike kao da je bilo juče. Pogledajte fotke.


četvrtak, 25. studenoga 2010.

PRIČA - KAKO SMO NOĆILI U ŠUMI



 Ima dosta godina od kada smo počeli hodati po planinama i bili smo istinski zaljubljeni u priodne ljepote i u sve što smo mogli naći izvan grada. Radovali smo se svakoj suboti i jedva čekali tko će predložiti neku stazu jer sve su nam bile nove i drage. Naša grupa je bila kompaktna, poznavali smo se od ranije godinama i rado smo se družili. Naša omiljena mjesta su oduvijek: Korita (Brajkov vrh) , Planik, Orljak, cijela Ćićarija i Učka zatim ponajviše Gorski kotar i sve druge planine diljem naše Domovine.
   Pravilo je bilo da onaj tko napravi prijedlog za planinarenje na neku destinaciju, mora proučiti karte, upoznati se sa mjestom od kuda se polazi, težinom staze, trajanjem izleta i svim drugim sitnicama potrebnim za cjelodnevno planinarenje. Tako je naš frend K. jednom prilikom  predložio da se ide od Podkilavca pravcem Mudna dol sve do planinarskom doma Hahlić. Naravno da nam je rekao kako je sve o stazi pročitao i da je u biti vrlo lagana. Kao  lungo mare ili još lakše...
   I tako smo pošli. Bila je prošla polovica rujna, dan vrlo topal a mi svi u ljetnoj obleki; šorcevi, sandale, laganini jer ide se na „lungo mare“. U Podkilavcu smo ostavili aute i počeli tražiti tu Mudnu dol koju nikako nismo uspjevali pronaći. Već priličito umorni , žedni  razočarani i blesavi našli smo uzlaz i markacije za kanjon ali još nismo bili svjesni što nas čeka. Bilo je prošlo 15 sati ali okuraženi onom pretpostavkom o lakoći staze nismo odustajali. Impresionirale su nas kamene palisade i suho korito potoka koje je bilo izdubljeno u stijeni i sve je sličilo  na tešku vratolomnu avanturu a ne na „lungo mare“.Još nismo bili posve svjesni kako mi uopće nismo pripremljeni za takav tip staze. No, krenuli smo dalje i na prvoj vertikali gdje su postavljene čelične klamfe u stijeni mnogi su htjeli odustati. Trebalo je priličito obnavljati motivaciju nekim članovima e da bi uopće nastavili. Psa Bendžu smo stavili u ruksak i tako ga prenjeli dalje. Bilo je mukotrpno ali ipak smo prošli Mudnu dol i na vrhu shvatili da imamo najviše još sat i pol  do punog mraka. Najgore je bilo što smo ostali  bez vode. Mislili smo da još to nije tako strašno i da će mo uspijeti stići do doma dok još ima dana...
   Ali nije bilo tako. Uhvatila nas je noć puno prije. Negdje iznad Dnića na koji smo se vraćali nekoliko puta jer smo znali da dom mora biti negdje blizu. Dok smo bili na vrhu čuli smo i glasove ( ispostavilo se poslije da su glasovi iz doma od planinara i neke djece) jer dom je odmah ispod. Ali mi to nismo znali.Noć je potpuno pala, za nekoliko minuta činilo se pa se nismo mogli kretati niti smo mogli urediti nekakv bivak. Na jednoj zaravni blizu srušene bukve naložili smo vatru. Stisnuli smo se tu ispod nekih stijena i pokušali spavati. Bilo je hladno a na vatru se moralo svako malo dodavati drva kojih je bilo sve manje...Polupromrzli žedni i ukočeni dočekali smo jutro. Čim je svanulo digli smo se a Zvonko je otišao "pustit vodu" iza neke bukve. Na njoj je bila drvena pločica u vidu putokaza na kojoj je pisalo: - Planinarski dom 5 min...Jebaiga!

U pl.domu na Koritima


Na Platku







subota, 20. studenoga 2010.

KRNJEZA



        Krnjeza je najkraća planinska rijeka.Izvire u kanjonu dubokom više od 300 m iz jedne pećine  u blizini sela Golubić pod Velebitom. Plijeni svojom ljepotom a kanjon je vrlo impresivan ali teško dostupan. Namučio sam se toga dana jer nema neke staze a hodanje otežava nadošla voda tako da se mora penjati uz stijene.Jer davno označena  staza (jedva vidljive markacije)  u biti prelazi rijeku, mora se pregazit pa nastavit drugom stranom kanjona!

        Ali sad je ogromna voda i nema nikakvog izgleda za prijelaz na drugu stranu. Zbog toga sam naumio penjati se po liticama misleći da ću naći neku stazu. I svaki put me dočekala još gora stijena. A trebalo se i vratit!

        Vrlo je opasno! Ogromne stijene se odvaljuju i padaju stotinama metara niz kanjon. Najgore od svega je što sam bio sam i nitko mi ne bi mogao pomoći a teško da bi ovdje ikakva pomoć imala smisla!? Mala utjeha je bila da su u selu  znali da sam otišao u taj kanjon (zovu ga bezdan) ali ni oni nikad ne idu tamo.

         Dan je bio prekrasan, kao da počinje proljeće a ne polovica studenog i bio sam zadovoljan da sam uspio sve to proći. Radujem se što je sve bilo savršeno.

Ušće Krnjeze u Krupu

Kaskade - Deveterac

Spoj Krnjeze i Krupe
Zastrašujuće je bilo stajati doli pokraj samog ušća Krnjeze u Krupu.
Nadošle vode, nevidjena brzina i snaga vode zaglušujući huk koji se pojačavao odbijajući eho od ogromnih kamenih vertikala.
Posve poseban doživljaj i nije za svakog da dolazi tako blizu...
Mislim da ću ovo iskustvo dugo pamtiti. Nikako ne mogu objasniti zašto ove rijeke i njihovi kanjoni ostaju i tako malo poznati...






KUDIN MOST







Kad prvi put ugledaš taj most ne možeš vjerovati da je ikad izgradjen.   Djeluje kao da je oduvijek tu od kada postoji i rijeka. Čini se da je iznikao iz te vode, iz tih sedrenih kaskada, potpuno nenasilno spaja dvije obale kanjona Krupe.Tu gdje praktično prestaje i mitski Velebit započinje život taj lijepi most i njegova legenda.
Kudin most je nastao iz ljubavi. A neki ljepši motiv za gradjevinu koja tolike godine odolijeva svakojakim nepogodama zbilja ne bi mogao naći.  
A legenda kaže da ga je sagradio mladić (Kude) zbog ljubavi kako bi mogao odlaziti na drugu obalu svojoj dragoj gdje je ona živjela.

        Most u svom ambijentu djeluje kao legenda i kad staneš na njegove lukove istog časa kao da postaneš i sam dio priče. Zbog toga se i vraćamo ovdje jer ne možemo biti sigurni da li legenda još uvijek traje ili je prestala kada se vratimo kući.
        
        Most je sgradjen krajem 19 st. od sedrenih blokova (kamen) i predstavlja remek djelo gradnje u suhozidu bez ikakvog vezivnog materijala. Sastoji se od dvanaest lukova (dva su se urušila). Na početku i na kraju mosta bile su mlinice za žito i neke gradjevine, kuće ali su u potpunosti devastirane.

       Ostalo je skoro cijelo nadsvodje jedne mlinice i mlinski kamen u ostatcima srušenih zidova...

        Kad sam vidio u blizini neukusnu tabelu na kojoj piše „Park prirode Velebit – poučna staza“ i da je most preventivno zaštićen znao sam da nije zaštićen i da ona moja legenda naglo prestaje ali zanemarite ovaj dodak molim vas... 
Nedavno sam bio na ovom mostu travanj 2014. Urušila su se još dva luka a voda je odnijela niz kaskadu kamenu gradju. I šta ima još novo. Nadležni, postavili su tablu na kojoj piše: Zabranjen prijelaz preko mosta zbog opasnosti od urušavanja!! I to je to. A malo truda bi trebalo i ljudske dobrote da se ovo popravi dok se još može jer  vrlo brzo će morati promijeniti onu rečenu ploču sa novom na kojoj će pisati: - Ovdje je stajao jednom jedan most...








Kudin most - detalj