Svaka osoba može percipirati samo onaj aspekt realnosti za koji posjeduje vlastitu prijemnu rezonancu. Ovo ne važi samo na polju čisto osjetilne percepcije nego za cjelokupnu realnost. Sve ono što se nalazi izvan vlastite sposobnosti prijema te osobe, jednostavno ne postoji. Zbog toga svatko misli da pozna cjelokupnu stvarnost te da izvan njegove percepcije ne postoji drugo ništa...
Nije razumno odlaziti sam u planinu pa ipak stjecajem okolonosti to činim često.Najčešće ne mogu naći nekog tko bi sa otoka pošao sa mnom na Velebit čitav dan ili dva a moja ekipa „Picugi“ iz Poreča je daleko. Znam da će jedanput biti kako kaže Ivo (Mali zmaj): - Otišao u planinu i nikad se nije vratio. No nadam se još ne.
Samostalan odlazak u planinu uvijek zahtijeva odredjeno iskustvo i temeljite pripreme.Iskustvo je presudno! Psihofizičke pripreme su vrlo važne i ne treba ih zanemariti. Prije odlaska potrebna je meditacija i dugotrajna molitva (svatko se moli onako kako mu njegova vjera nalaže). Bitno je pratiti unutarnji nagon i poslušati ga. Bez dozvole vlastitog uma samo budala može poći sam u planinu. To se ne smije učiniti. Kada sam planinarim nosim svu potrebnu opremu, naravno i kvalitetan šator i vreću za spavanje. U planini ne pušim i ne pijem ni najmanje količine alkohola.
Noć prije puta i san je važan. San, trebao biti okrepljujući, umirujući i podupirati dozvolu uma. Ako nije tako odustajem tada od puta.Najbolje je ako se sna niti ne sjećam a osjećam nadahnuće, navalu energeje i mir u srcu. Kad obavim sve priprema kako treba, postajem potpuno uvjeren da u planini više nisam sam. Odmah na početku puta, još u autu, osjećam povišenu razinu svijesti a na planinskoj stazi počnem osjećati prisustvo nečeg prijateljskog i dobrog koje je meni naklonjeno i koje me štiti. To uvjerenje se se stalno povećava...Tada znam da sam siguran! Ukoliko je potrebno obnovim molitve sve dok ne steknem ravnotežu svijesti a ako mi to ne polazi za rukom istog časa se vratim nazad.
Dakle potpuno sam u planini na više od 4-5 sati hoda od bilo kakvog naselja ili čak jedan cijeli dan a na puno mjesta na Velebitu ili Dinari nema signala za mobitel što dodatno komplicira situaciju.Jasno je da svaka čak i banalna ozlijeda noge ili kakva akutna bol u trbuhu može završiti smrtno. Da ne navodim milijun stvari koje se mogu dogoditi a da nema nikoga tko bi pozvao pomoć.
Pa ipak taj doživljaj izazivanja možebiti čak i smrti snažniji je i jači od svakog planinarenja. Već nakon nekoliko odlazaka postaje se ovisnik o planini a emocije koje doživljavate potpuno vas preuzmu.
Sva osjetila se maksimalno izoštre i sve čujete i sve vidite a mozak rješava probleme kao nikad prije. Preplavljuju vas osjećaji uzvišenosti i produhvljenosti. Postajete dio svega: zrnce prašine na tlu, zrak svjetla, vlat trave, glas neke ptice, dah vjetra, list, cvijet, kamen... planina.
Nema komentara:
Objavi komentar