Uvijek kad isplovi brod iz luke i ja polazim nekud sa njim. Njegovo odredište ili cilj nikad mi nije poznato jer ja to ni ne želim znati. Nije mi važno jer neda mi se mirovati na jednom mjestu isto kao i oni koji u životu više puta izgube dom, prestaju u nekom trenutku čeznuti za njim i dom im je lako naći bilo gdje. I odlaze još lakše. Ostane doduše uvijek ona tajna melodija u srcu koja nikada ne izgubi svoje akorde i koja zna iznenada uzburkati unutarnji mir. Onda sanjam o povratku. Ali gdje? Kada je mjesto povratka samo zvuk iz one spomenute melodije u drami čiji akteri možda uopće ne postoje...
Moja kultna i mistična mjesta su na planini Velebit a kada ne mogu poći na planinu popnem se onda na vrh otoka i pogledom tražim omiljena mjesta: Mali Alan, Rožanske kukove, Zečjak, Gromovaču, Zavižan, Vukušića padež... Na neki način velebitski vrhovi su moja mirila. Još za života moja duša gori traži mir i nadahnuće...
I ne mogu se zadovoljit nikako te planine. I oči ostaju gladne i duša puna žudnje. I velebitske vile tražim. Vjerovanje u vile i patuljke, medjutim, prema nekim spoznajama, pričama i vjerovanjima ipak sadrži i duboki temelj. Bilo je normalno i prihvaćeno ovo vjerovanje medju ljudima koji su tu živjeli. Ne mora se pješačiti skroz na Sveto brdo ili neka još zahtjevnija područja kako bi se otkrili neki čisto prirodni fenomeni koji se smatraju čudima. Tako na primjer, šetnjom kroz bukovu šumu u kojoj takodjer raste trava, što je navodno fenomen sam po sebi, postoji mitološko područje i točno odredjena bukva koja označuje ulazak u mistično carstvo Velebita. Ispred tog drveta prestaje svaka logika i pokreće se čudna energija koja na svakog djeluje drukčije.
A istražene činjenice govore kako su hrpti Velebita, kao treći sloj planine, vrlo važni za povijest hrvatskog okultizma jer se na njima nalaze jame vrtače koje služe za invokaciju elementarnih bića poput elfa, patuljaka, gnomova i vila. Na dnu vrtače raste Vilinska trava koja se može prepoznati po tome što raste u vrlo pravilnim oblicima, formama križa, kruga, kocke ili čak ptice... Da li su i danas ovdje bile velebitske vile? Neki dan sam vidio jednu blizu neke napuštene kuće. Bilo je tako kratko da već sada nisam siguran da sam je vidio. Inače o vilama i dogadjajima o njima svi koji nešto znaju šute jer postoji vjerovanje da će oni koji o tome govore ostati vječno zarobljeni u njihovu svijetu. A ja sam vam zbog toga ovo ispričao...
Nema komentara:
Objavi komentar