Ne idite tamo kamo vas vodi put, idite radije tamo gdje nema puta i ostavite trag.
(narodna)
I
sada dok sam hodao (ne prvi put) između ovih napuštenih kuća učinilo mi se da čujem
glasove tih ljudi i zvukove živog sela... Još uvijek su mnoga vrata
ostala zabravljena na originalan način sa jednom motkom, onako kako su
ih ostavili posljednji put njihovi stanari. I nitko ih nije dirao.Neka vrata su pak bila
otškrinuta i još uvijek sa starom platnenom zavjesicom na staklima; sa
ležajima, stolom i stilcama, kuhinjskim priborom; sa uokvirenim
fotografijama na zidu. Posebno mi privukla pažnju jedna fotografija
bračnog para, ona u vjenčanici i mladoženja u svečanoj odjeći i na okvir pridodatim malim fotografijama djece...Nisam htio ulaziti da ne narušavam mir ovog doma i uspomene davnih ukućana.
Selo je Zagon na Velebitu u blizini Ljubotića na stazi prem Tatekovom skloništu i Stapini.
Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.
Evo vodim vas u jedno od 500 napuštenih sela a ovo se nalazi na srednjem Velebitu. To selo je Zagon. Bio sam više puta ovdje samo je sada sve gore propalo ali ova zavjesa na vratima još stoji. Ne treba ovdje nikakva priča Pogledajte slike.
Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …
Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.
Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…
(Izvor Vijenac , Matica hrvatska
Sve fotografije snimo je Carlos Smajkic
