Ima dosta godina od kada smo počeli hodati po planinama i bili smo istinski zaljubljeni u priodne ljepote i u sve što smo mogli naći izvan grada. Radovali smo se svakoj suboti i jedva čekali tko će predložiti neku stazu jer sve su nam bile nove i drage. Naša grupa je bila kompaktna, poznavali smo se od ranije godinama i rado smo se družili. Naša omiljena mjesta su oduvijek: Korita (Brajkov vrh) , Planik, Orljak, cijela Ćićarija i Učka zatim ponajviše Gorski kotar i sve druge planine diljem naše Domovine.
Pravilo je bilo da onaj tko napravi prijedlog za planinarenje na neku destinaciju, mora proučiti karte, upoznati se sa mjestom od kuda se polazi, težinom staze, trajanjem izleta i svim drugim sitnicama potrebnim za cjelodnevno planinarenje. Tako je naš frend K. jednom prilikom predložio da se ide od Podkilavca pravcem Mudna dol sve do planinarskom doma Hahlić. Naravno da nam je rekao kako je sve o stazi pročitao i da je u biti vrlo lagana. Kao lungo mare ili još lakše...
I tako smo pošli. Bila je prošla polovica rujna, dan vrlo topal a mi svi u ljetnoj obleki; šorcevi, sandale, laganini jer ide se na „lungo mare“. U Podkilavcu smo ostavili aute i počeli tražiti tu Mudnu dol koju nikako nismo uspjevali pronaći. Već priličito umorni , žedni razočarani i blesavi našli smo uzlaz i markacije za kanjon ali još nismo bili svjesni što nas čeka. Bilo je prošlo 15 sati ali okuraženi onom pretpostavkom o lakoći staze nismo odustajali. Impresionirale su nas kamene palisade i suho korito potoka koje je bilo izdubljeno u stijeni i sve je sličilo na tešku vratolomnu avanturu a ne na „lungo mare“.Još nismo bili posve svjesni kako mi uopće nismo pripremljeni za takav tip staze. No, krenuli smo dalje i na prvoj vertikali gdje su postavljene čelične klamfe u stijeni mnogi su htjeli odustati. Trebalo je priličito obnavljati motivaciju nekim članovima e da bi uopće nastavili. Psa Bendžu smo stavili u ruksak i tako ga prenjeli dalje. Bilo je mukotrpno ali ipak smo prošli Mudnu dol i na vrhu shvatili da imamo najviše još sat i pol do punog mraka. Najgore je bilo što smo ostali bez vode. Mislili smo da još to nije tako strašno i da će mo uspijeti stići do doma dok još ima dana...
Ali nije bilo tako. Uhvatila nas je noć puno prije. Negdje iznad Dnića na koji smo se vraćali nekoliko puta jer smo znali da dom mora biti negdje blizu. Dok smo bili na vrhu čuli smo i glasove ( ispostavilo se poslije da su glasovi iz doma od planinara i neke djece) jer dom je odmah ispod. Ali mi to nismo znali.Noć je potpuno pala, za nekoliko minuta činilo se pa se nismo mogli kretati niti smo mogli urediti nekakv bivak. Na jednoj zaravni blizu srušene bukve naložili smo vatru. Stisnuli smo se tu ispod nekih stijena i pokušali spavati. Bilo je hladno a na vatru se moralo svako malo dodavati drva kojih je bilo sve manje...Polupromrzli žedni i ukočeni dočekali smo jutro. Čim je svanulo digli smo se a Zvonko je otišao "pustit vodu" iza neke bukve. Na njoj je bila drvena pločica u vidu putokaza na kojoj je pisalo: - Planinarski dom 5 min...Jebaiga!
 |
| U pl.domu na Koritima |
 |
| Na Platku |
Nema komentara:
Objavi komentar