ALAN - ROSSIJEVA KOLIBA (ROŽANSKI KUKOVI)

Do 1933 godine u ove su se predjele Velebita, uz pokojeg domaćeg stanovnika, upućivali samo oni najhrabriji zaljubljenici Velebita. Ljudi čija je želja za otkrivanjem i istraživanjem onog što kriju ova bespuća bila jača od svih pogibelji s kojima su se na putu do ostvarenja te želje morali suočiti. Ovaj dio Velebita bio je uglavnom potpuno nepoznat.

Planinari prirodoslovci koji su nam otkrili ljepote Velebita:

Ivan Gojtan (1869-1939, pravnik novinar i publicist.

Akademik Branimir Gušić (1901-1975), liječnik otolaringolog, doktorirao je etnografiju i objavio mnoštvo planinarskih, medicinskih i antropogeografskih članaka.

Prof.Dragutin Hirc (1853-1921), prirodoslovac, biolog i geograf, planinar, speleolog i putopisac.

Prof. Miroslav Hirtz (1878-1944), zoolog, pjesnik i putopisac, profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu.

Prof.dr. Ivo Horvat (1897-1963), botaničar, profesor na Veterinarskom fakultetu. Posebno je izučavao Dinaride. Bio je aktivni planinar.

Dr Ivan Krajač (1877-1945), pravnik, financijski stručnjak i političar. Autor je brojnih članaka o Velebitu.

Prof. Vjekoslav Novotni (1843-1928), profesor prirodoslovlja, književni kritičar i autor školskih knjiga. Pisac prvih planinarskih vodiča.

Prof. Josip Pasarić (1860-1937), političar i planinarski publicist. Bio je predsjednik Planinarskog društva Hrvatske i urednik Planinarskog časopisa.

Dr. Josip Poljak (1882-1962), geolog, direktor geološko-paleontološkog muzeja u Zagrebu. Stručnjak za geologiju krša i spelologiju. Pisac prvog Planinarskog vodiča po Velebitu.

Ing. Ante Premužić (1889-1979), šumar, bavio se regulacijom bujica, pošumljavanjem krša. Trasirao brojne šumske putove po Velebitu pa i ovu stazu nazvanu njemu u čast – Premužićeva staza.

Ljudevit Rossi (1850-1932), časnik i botaničar. Sabrao je herbarij sa čak 30 000 listova, ( Herbarium Croaticum Rossianum ) koji se čuva u Botaničkom zavodu u Zagrebu. 

Dr. Radivoj Simonović (1858-1950),liječnik i istraživač Dinarskih planina. O Velebitu i njegovim ljudima  je u 17 pohoda napravio više tisuća vrijednih fotografija i foto ploča.

Već u 7,30 u jutro bio sam na prijevojuju Alan ispred planinarskog doma. Malo poviše doma gdje Premužićeva staza prelazi cestu (sada asfalt) i odlazi za jug ja sam krenuo prema Rožanskim kukovima i Rossijevoj kolibi. Nije mi prvi put da taj put prelazim sve do Zavižana ali uvijek u nekoj žurbi i ograničen vremenom. Sada sam odlučio popeti se na sve one vrhove uz stazu što gledaju na more, pored kojih sam već prolazio i na kojima nisam još bio.

Najprije se valjalo popeti na Alančić. Visina je 1663 m, Latitude: 44°43'52.5" Longitude: 14°58'7.5" Nije pretjeran uspon i sa Premužićeve staze, (markacija) dođe se za 20 minuta. Izvanredno se vidi Rab, nalazi se odmah ispod a dobro se vidi i Jablanac, Stinica i Zavratnica. Kad sam došao na vrh, upravo je granjivalo sunce obasjavajući Pag i Rab. Predivan pogled ako je vrijeme ok.

Na sat i pol hoda od Alana je Seravski vrh, 1629 m. Sa kojeg se vidi lijepo Šatorina, Kozjak i Goli vrh na Lubenovcu a bogami u najdaljoj daljini i Sveto brdo. Prepoznao sam ga kao najdalju moguću točku na obzoru.

Vrh Crikvena sam također ispeo.Ovdje je visina 1641 m. Pogled na Rožanske kukove je sa ovog vrha fantastičan. Premužićeva staza koja ovuda prolazi zahvaća visinu skoro stalno od 1600 m.

Na Krajačićevom kuku sam bio prije nekoliko godina sa Zvonkom i nije mi se dalo danas penjati.Vrlo je zahtjevan a visina je 1659 m.

Potrebno je još malo napora i evo me pod Pasarićevim kukom (1630 m) gdje je izgradjena Rossijeva koliba. To je jedino sklonište na putu Alan-Zavižan u duljini od 17 km. Do vrha na Pasarićevom kuku je 10 ak minuta veranja rukama i nogama, pa je ovaj uspon, iako kratak, samo za odvažnije. S njega se već vidi dom na Zavižanu.

U Rossiju je bio kraj mog današnjeg planinarenja a sada je trebalo nazad.

SVETO BRDO NA VELEBITU TREĆI PUT

                                                                               

                                                                   Brdo sa brdom se ne može sastati a živi ljudi se sastanu.                                                                                                                     (narodna poslovica)                                                                                 

                                                 

I tako smo odlučili (dio Picugi) poći opet treći put na Sveto brdo na Velebtu. Zvonko i Ive došli su kod mene na Rab pa smo onda drugo jutro krenuli na jug. Iz sela Modrić popeli smo se visoko makadamom do iznad Libinja pod Svetim brdom.Krenuli smo nešto iza deset sati.Opis puta:

Zaravan Malo Libinje - Vlaški grad - Sveto brdo, 1751 m Težina puta: teško. Vrijeme hoda: 5 h Visinska razlika: 866 m Dužina puta: manje od 9 km. Prosječni nagib 22°. Visina polazišta 891 m. Zanimljivosti na stazi: prodor Orljača, seoska aglomeracija, krš Malog Libinja, flora krša, slojeviti položaj stijena - Komić, panoramski pogledi, visinski travnjaci. Uspon padinama Debelog brda (kamenjarski travnjaci) na Veliki Štirovac odakle na prijevoj podno Vlaškog grada (2h 30''). Do vrha Vlaški grad (1375 m) ima 25'' uspona. Uspon padinama Sijaset do prijevoja povrh uvale Dolci (1h), odakle travnjacima na Sveto brdo, do spomen - križa.

Uspeli smo se za ukupno 4 sata. Iznad Vlaškog grada bila je magla tako da je vidljivost bila loša inače bi nastavili na Dušice i vratili se kod lokve na Sv. Ivanu zatvorivši potpuni krug.

Na Vlaškom Gradu u tijeku je obnova skloništa. Tamo smo zatekli jednog mladog nijemca koji je tamo već proveo jednu noć. Dolazi iz Pl.doma Paklenica.
Može se vidjeti i na mreži da je puno ljudi po svijetu upoznato sa ovim velebitskim vrhom a mnogi ističu posebno uspon noću po mjesečini. Dosta ih je na samom vrhu provelo i noć. Mene bi najviše zanimao zimski uspon ali je pitanje kada bi to bilo najpovoljnije? Trebalo bi očito pratiti vrijeme ili čekati u skloništu za povoljan trenutak.Kada bi se napravila jedna ozbiljna ekipa, svakako bi htio biti dio te avanture.

 

 

 

 

  

 

 

RAVNI DABAR - VISIBABA I BUTINOVAČA

Ovaj planinarski izlet posvećujem Ljerki i Željku Kovaču, dragim ljudima, planinarima i picugima sa kojima sam znao provesti nezaboravne dane hodajući po planinama...

                                                    DABARSKA ELEGIJA

Ne čuje se ni cvrkut ptica

u Dabarskim kukovima.

Tu caruje tišina i nijeme zmije

što upijaju sunce

na napuštenom grobnom

kamenu

Crnog Dabra.

Medvjedica se uselila

u kuću praoca Dilinoge.

Vjetar urliče u šupljini lubore.

U nategnutim kudeljama tkalačkog stana.

A orao leti,leti nad krajem

u kojem poskok na

mrtvoj straži

čuva prilaz sjenama.

(Tomislav Đurić) 

Kukaline, 1102 m. impresivan kameni masiv u nizu kukova  na Ravnom Dabru.

Upravo ovdje na Ravnom Dabru, prije mnogo godina prvi put smo došli Ljerka Željko i ja. Popeli smo se na Bačić kuk. Ljerka nije htjela na penjačku sajlu pa je odustala a Željko i ja smo se ispeli na sami vrh. Lijepe uspomene probudile su se i danas dok sam sam sjedio na vrhu Visibabe i gledao na more i otoke. Prekrasan sunčani dan s podnošljivom količinom bure koja je pročistila zrak pa se moglo fotografirati baš kako treba.
Došao sam vrlo rano, upravo je izlazilo sunce i obasjavalo oblake i daleke otoke. Krasan ugodjaj za odmaranje i meditaciju. Nikoga još nisam susreo, tek kasnije moglo se susresti dosta planinara na Premužićevoj stazi i na pristupnoj cesti koja ide preko Ravog Dabra sve do Štirovače. Ugodno sam se iznenadio asfaltom do samog Ravnog Dabra a dalje je dobro popravljena stara cesta sve do Štirovače.
Popeo sam se i na Butinovaču od kuda se može dalje sve do Kize. Na kizi smo bili kao i na Žutom kuku ali na Butinovači sam prvi put.
I tako završava ova današnja štorija a vama ostavljam ove fotografije o vazda neponovljivom Velebitu, moru i otocima. 
       Ispričat ću vam i jednu zgodu o malom mačku koji je prepun radoznalosti upitao dva starija mačora gdje to oni svaku večer odlaze i šta tamo rade. Oni mu odgovoriše da svaku večer (da prostite) idu jebat. Mali mačak ih zamoli da i njega povedu sa sobom navečer jer bi on htio to probati. Tako je i bilio. Kad je došla večer uputiše se oni iz svog dvorišta na prvi susjedni plot te počeše mjaukati i dozivati mačke:-mijauuuu,mijauuuu...... Tako isto uradi i mali mačak. Odjednom doleti odnekud prazna konzerva i bup! malog mačka posred glave. On se pravio da ga ništa ne boli i nakon malo vremena pribra se te požuri za onom dvojicom dalje. Nađoše se pod nečijom terasom i trio započne svoj novi ljubavni zov:- mijauuuuuuu....Istom netko sa terase istrese punu kantu vode i sve pade na malog mačka. On onako mokar i sa kvrgom na glavi od one konzerve zavapi:- Ja sam dosta jebo! Odoh ja!
           Sjećam se da sam ovo davno ispričao u našem društvu i nije mi se činilo da je posebno Ž.Kovača impresioniralo. Ipak nakon nekoliko vremena pošli smo na planinarenje u Gorski Kotar. Bila je cijela ekipa Picugi seniori i kad smo došli do jedne vrlo teške uzbrdice ispod planinarske kuće na Snježniku Ž.Kovač iznenada uzviknu.- E ja sam dosta jebo! 
Smijali smo se  do suza jer smo bili već i zaboravili na zgodu o malom mačku.
           Tako je to ušlo u našu terminologiju i praksu. Znalo se da kad netko to kaže, nema te sile koja bi ga natjerala da nastavi hodati dalje. Za taj dan sa usponom je sigurno bilo gotovo.

Pogled sa Visibabe u blizini Ravnog Dabra na Velebitu

  

 

  

  

 

 

 

IZVORI CETINE

Došli smo preko Knina (Mare i ja) i žalio bi čitav život da ovo nisam vidio.

"Pokraj malena zaseoka Jarebice, tri milje od Vrlike, podno jednog su mramornog brijega četiri glavna izvora Tilurusa, što ga stanovnici zovu Cetinom, koji se poslije kratka toka svi slijevaju u jedno korito dajući tome mjestu ime Vrilo Cetine... ".  Napisa Alberto Fortis, augustinac, botaničar i mineralog u Put po Dalmaciji 1774 godine.

Izvori rijeka su kao začarani  svjetovi, najčešće se nalaze na prekrasnim mjestima gdje priroda pokazuje veliku raskoš i kao da želi svojim stvaranjem iznenaditi i ugodit svakom tko dođe. Tu opčaravajuću ljepotu gledaš nijem, budan ali ne možeš vjerovati da nije san i misliš da je to  kratkotrajan užitak i teško je shvatiti da je to veličanstveno dijelo i njegova ljepota oduvijek tu.  Izvori rijeka su kao poezija koju nam govori Majka Zemlja i potpuno je umjesno kada ih netko nazva - spomenikom prirode. Volim dolaziti na izvore, vazda me podsjete na praiskonsku klicu života koja potječe od samog Boga, na onaj prapočetak izvora kojeg ne možemo biti vlasnici. Ono nas podsjeća na nešto s čime ne možemo upravljati, kao ni sa početkom ili krajem vlastitog života. Postaje nedokučivo i skriveno u sferi misterija stvaranja i silne moći Stvoritelja koji poziva svakog da ovdje dođe.

Posebno i nezaboravno iskustvo je poći u obilazak lokaliteta starohrvatske crkve sv. Spasa na izvoru Cetine. Pogledajte panoramu: http://www.novena.hr/vr/crkva_sv_spasa/index.html
Sasvakako treba obići cijelo groblje okolo crkve koje puno govori o zloporabi i falsificiranju povijesti, hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. I kome je smetao hrvatski kameni pleter pa ga je uništio. (Nadjen u arheološkom iskopavanju i bio uzidan  u unutrašnjosti crkve, umjesto originala sada je tamo replika). Impozantnost ove ponosne građevine još je veća kad znamo da u ovom obliku bez krova stoji još od Turaka koji su je i zapalili i ostavili kao nijemog čuvar tajne življenja na ovom području.
Crkva je izgradjena najvjerojatnije u 9 stoljeću za vladavine Branimira, hrvatskog kneza Primorske Hrvatske. Crkvu je podigao cetinski župan Gastika (Gostiha):

Na čast gospodina našega Isusa Krista, ja Gastika, župan, dao sam sagraditi ovu crkvu na čast Bogu i za spasenje svoje duše i duše moje majke Nemire i mojih sinova..

Perućko jezero na Cetini

Ispod Dinare

IZVOR RIJEKE UNE

Jednom sam davno bio na izvoru Une. Potpuno neplanirano našli smo se tamo u kasno poslijepodne Zvonko i ja. I ne znajući koji dragulj i spomenik prirode smo našli požurili smo u obilazak jer samo što se nije bilo smračilo. Toliko smo bili osupnuti ljepotama te rijeke da uopće nismo razgovarali, samo smo tračali do obale pa na stazu pa na stijene dok nismo došli do modrozelog izvora ipod stijene što poput gorskog oka gleda u nas. Boje su nevjerojatne pa ako mislite da su pojačane na fotografijama, varate se. Nisu!

Rijeka je dobila ime od rimljana koji su, vidjevši njezinu ljpotu, je nazvali „Una“ , jedna ili jedina. Una izvire u  blizini Donje Suvaje ispod padina planina Plješevice i Stražbenice (Hrvatska). Vrelo se nalazi na 448 m nadmorske visine. Rijeka Una duga je 200 km a u Hrvatskoj teče 120 km.

Prva opsežna istraživanja samog izvora provedena se 1999 godine. Međunarodna ronilačka ekipa istraživala je ovaj izvor a speleoronilac talijan Luigi Casati zoronio je u izvor do dubine od 205 m. Niti tom prilikom nije se moglo doći do dna izvora pa su odustali. To je bila neviđena avantura, zaroniti ovdje do tih 200 i 5 metara, uz temeraturu vode od 7°C.
            Mistično djeluje ovaj izvor u svoj svojoj tišini u tom zabačenom kraju nedirnute prirode. Podsjetilo me na  vrelo rijeke Bune u Blagaju. Samo što nema derviške tekije. Ali siguran sam da postoji razlog što i ova rijeka Una odlazi teći u Bosnu. Ima tu nekakve sufijske melodije. Netko pametan nazva ovo mjesto spomenikom prirode i doista tako i treba. Trebalo bi biti bez imalo nadhnuća ili talenta pa ne osjetiti svekoliku molitvu i blagoslov koje pruža ovo mjesto.

Mi tek što smo stali na ulaz i parkirali, sustiže nas na biciklu simpatičan "barba" koji naplaćuje ulaznice. - Dvadeset kuna kaže, ako idete na izvor? Kao da se ispričava... - Došli smo samo zbog toga sa otoka Raba, kažemo! 
Danas, bili smo mu jedini gosti.

Ovdje izvire rijeka Una a upravo jedan metar ispred mene započinje svoj
put dug 200km. U Hrvatskoj teče 120 km.

KANJON RIJEKE KRKE I KRČIĆA

Još prije nekoliko godina duboko su me se dojmili slapovi na rijeci Krki. Oni u Nacionalnom parku ali više oni drugi divlji do kojih normalan čovjek ne može doći. Može ih gledati iz izvjesne daljine (uređen vidikovac) i to je to. Pun adrenalina ovaj put sam se spustio u kanjon kod Kistanja ispod Brljanskog jezera. Brljanski slap je neopisivo lijep a Manojlovac je zastrašujuće jak i visok. Mare je ostala čekati na vidikovcu iznad kanjona a ja sam poput vihora započeo silazak.

Postoji stara konjska staza koju sam odmah pronašao, nekada dobro gradjena, neodržavana i posve zarasla u šumu, sada teško prohodna. Nekada je vodila do predivnih mlinica koje su bile u samom dnu korita ispod slapa Manojlovca. Ostatci tih mlinica su potpuno zarasli u gustiš ali još se nazire ljepota i kvalitet gradnje u kamenu.

Trebalo mi je jedan sat da se spustim do ispod samog slapa. Sve je vlažno od vodene prašine koju vjetar i silina slapa stvaraju poput velikog vodenog zastora. Klizavo je i opasno. Nema šanse da bi te ovdje netko našao ako se što loše dogodi, pomislio sam. Nisam mogao ni s Marom komunicirati. Buka od slapa je bila prevelika. 

Mene ovakva mjesta u potpunosti i na poseban način obuzmu. Zaboravim na vrijeme i stvarnost a kad odem ta mjesta ostavljaju u meni nekakav mističan otisak koji je snažniji od uobičajenog doživljaja. Uvodi me na neki način u stanje fantastičnog filma gdje sam pišem scenario, glumim i snimam. I sve bude kako sam htio.

Nakon kanjona odmarali smo se na lokalitetu starog rimskog logora i naselja Burnum. Dan je bio vrlo vruć, imali smo dovoljne zalihe vode pa smo požurili u Knin kako bi mogli razgledati čuveni slap Krčić. Najprije smo se smjestili u hotelu Mihovil i odmah potom smo otišli razgledati slap. Brzo se dođe u selo Kovačić a slap Krčić ostavlja blago rečeno bez daha. U ovo vrijeme bio je vrlo obilan. Ludilo od krajolika!

Jedva sam čekao da ponovno svane kako bi prema planu nastavili starom (Napoleonova cesta 1802 godine) makadamskom cestom kroz kanjon Krčić ispod Dinare. Neopisivo iskustvo. Pogledajte fotografije.