nedjelja, 25. svibnja 2014.

KANJON RIJEKE KRKE I KRČIĆA







Još prije nekoliko godina duboko su me se dojmili slapovi na rijeci Krki. Oni u Nacionalnom parku ali više oni drugi divlji do kojih normalan čovjek ne može doći. Može ih gledati iz izvjesne daljine (uređen vidikovac) i to je to. Pun adrenalina ovaj put sam se spustio u kanjon kod Kistanja ispod Brljanskog jezera. Brljanski slap je neopisivo lijep a Manojlovac je zastrašujuće jak i visok. Mare je ostala čekati na vidikovcu iznad kanjona a ja sam poput vihora započeo silazak.
Postoji stara konjska staza koju sam odmah pronašao, nekada dobro gradjena, neodržavana i posve zarasla u šumu, sada teško prohodna. Nekada je vodila do predivnih mlinica koje su bile u samom dnu korita ispod slapa Manojlovca. Ostatci tih mlinica su potpuno zarasli u gustiš ali još se nazire ljepota i kvalitet gradnje u kamenu.
Trebalo mi je jedan sat da se spustim do ispod samog slapa. Sve je vlažno od vodene prašine koju vjetar i silina slapa stvaraju poput velikog vodenog zastora. Klizavo je i opasno. Nema šanse da bi te ovdje netko našao ako se što loše dogodi, pomislio sam. Nisam mogao ni s Marom komunicirati. Buka od slapa je bila prevelika. 
Mene ovakva mjesta u potpunosti i na poseban način obuzmu. Zaboravim na vrijeme i stvarnost a kad odem ta mjesta ostavljaju u meni nekakav mističan otisak koji je snažniji od uobičajenog doživljaja. Uvodi me na neki način u stanje fantastičnog filma gdje sam pišem scenario, glumim i snimam. I sve bude kako sam htio.
Nakon kanjona odmarali smo se na lokalitetu starog rimskog logora i naselja Burnum. Dan je bio vrlo vruć, imali smo dovoljne zalihe vode pa smo požurili u Knin kako bi mogli razgledati čuveni slap Krčić. Najprije smo se smjestili u hotelu Mihovil i odmah potom smo otišli razgledati slap. Brzo se dođe u selo Kovačić a slap Krčić ostavlja blago rečeno bez daha. U ovo vrijeme bio je vrlo obilan. Ludilo od krajolika!
Jedva sam čekao da ponovno svane kako bi prema planu nastavili starom (Napoleonova cesta 1802 godine) makadamskom cestom kroz kanjon Krčić ispod Dinare. Neopisivo iskustvo. Pogledajte fotografije.
















nedjelja, 11. svibnja 2014.

OD KUBUSA NA BAŠKIM OŠTARIJAMA DO VELIKOG SADIKOVCA (VUK)

Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha. 

 (Don Juan)






Rano sam stigao na prijevoj Stara vrata na Baškim Oštarijama. Čitam natpis na kamenom kubusu podignitom u čast Austijskog cara a boga mi i Hrvatskog: Ferdinand I Austrie Imperator MDCCCXLVI  kojeg je postavio graditelj ove ceste Josip Kajetan Knežić 1846 godine. Nalazi se na 924 m.nadomorske visine. Valja mi odavde uputiti se sam preko Debele kose, Jelarja, Sladovače na Veliki Sadikovac. Ima i kraćih ruta koje polaze iz samog mjesta ili najkraća iz Baške Oštarije, prijevoj Takalice V.Sadikovac 1,30 min. Ja sam ipak odabrao najduži put jer sam to htio sveobuhvatno doživjeti (trebalo mi je 4 sata do Velikog Sadikovca). Bio je prekrasan svibanjski dan i izgledalo je sve vrlo zanimljivo.
Sa Debele kose je predivan pogled na otok Pag i druge otoke. Napravio sam nekoliko fotografija te se spustio na staru Terezijansku cestu koja je bila izgrađena stotinu godina prije one gdje je podignut Kubus. Ova cesta potpuno zaobilazi Stara vrata na Baškim Oštarijama. Napuštena je zbog teških uvjeta i težine.Sa ove ceste počinje uspon na Jelarje 1173 m.
Tek što se popneš kroz gustu šumu valja se odmah pripremiti za spust u podnožje Sladovače pa onda opet uspon pa spust na zapuštenu šumasku cestu. Odavde počinje novi konstantan uspon kroz slabo markiranu šumu jer su je šumari posjekli i djelimično iskoristili a veći dio ostavili. Tako ogromna bukova stabla  trunu a odsječenim granama i stablima su potpuno zatrpali planinarsku stazu pa se mora zaobići cijelo ovo područje dok se ne stigne na markaciju koja dolazi sa prijevoja Takalice iz Baških Oštarija. Kao da su nekakvi lopovi ili drvokradice a ne državna firma koja samo upravlja šumama doduše i ubire dohodak. Briga njih, na više mjesta su devastirali znamenitu Velebitsku Premužićevu stazu pa nikom ništa. Ni okupatori nisu ovako devastirali šumu (posijekli i ostavili). 

Od te šumske ceste stalan je uspon kroz šumu dok se ne izađe na travnati dio. Predivan je pogled na Liku ali i na more. Stižem na Veliki Sadikovac za 4 sata. Ispred i u istom smjero je Konjevača i dalje Visočica.
Nakon kraćeg odmora počinje povratak. Bio sam kod Kubusa na Baškim Oštarijama za manje od 2,5 sata. Nezaboravno planinarsko iskustvo. Tu malo dalje je i planinarski dom Prpa, gdje smo već nekoliko puta prenoćili kada su " Picugi Poreč " šarali Velebitom od početka do kraja. Malo noge bole nakon svega ali nije mi žao. Vidio sam markiranu skretnicu sa ove moje staze koja vodi u Šugarsku dulibu - piše sedam (7)  sati. Golemo, moglo bi se i to obavit ali sa noćenjem u skloništu u Š.B ili negdje pod šatorom. Teško da bi se sam upustio u takvo šta ali malo fali.

Zanimljivost: Prilikom povratka kada sam već bio blizu prvih kuća odjednom je ispred mene iskočio vuk. Nosio je u zubima zeca ili janje, ne mogu sto posto biti siguran. Veliko iznenađenje je bilo obostrano, pogledao me i onda u snažnim skokovima vrlo brzo nestao u šumi...