nedjelja, 7. veljače 2016.

VELIKA PAKLENICA

                                                             

                                                               Nedavno sam
                                                               prestao da čeznem.
                                                               Ne mogu više.           (Tuomas Anhava)



Nakon nekoliko godina evo me opet u kanjonu Paklenice, tom čudu prirode obilježenom oštrim liticama monumentalnog kanjona koji je dom starim bukovim šumama, tajanstvenim špiljama te endemima biljne i životinjske vrste. Ali meni Paklenica nije samo to. Ona je meni ponajprije jedna bajka čiji se likovi i sadržaj mjenjaju ponovno kad god dođem. Ona je nepresušni izvor mističnosti i nadahnuća za sva čula i najbolja meditacija za jačanje duha i tijela.
Mare i ja smo danas hodali šest sati.
                    Paklenica je puna tajni i legendi kao i ova priča o djevojci Buri: -Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome a jednom se pohvalila da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog te oholosti Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar - bura. (zapisano u Zoranićevim "Planinama")
               Kad god sam sam hodao po Velebitu bio sam u mislima o tim vilama i ljudima koji su prenosili priče i legende o njima sve do danas. Nažalost, velebitska sela su u potpunosti napuštena i u njima više nema nikog ali sigurno vile i dalje tamo žive samo ih nema tko vidjeti...