Desetak puta već dolazim ovdje. Još uvijek mi Krupa djeluje kao san. Svaka slika je ljepša od one prije i svaka prije je ljepša od one poslije. Cijeli kraj uz rijeku oplemenjuje svakog namjernika i pruža neopisiv doživljaj smirenosti i ugode. Sve me podsjetilo na izgubljene slike iz djetinjstva koje sam nanovo mogao gledati. Krupa u svom dubokom kanjonu djeluje skriveno urezana u velebitske padine ( u ovom kanjonu završava veličanstveni Velbit ) a i nebo se čini još modrije nego drugdje. Tužni su samo stari, davno napušteni vrtovi i domovi bez krova ali smokve još obilno radjaju svoje rajske plodove. I na trsju podivljale loze još uvijek raste slasno groždje. Voda rijeke nigdje nije tako jasna, čini se da je neki slikar zaboravio svoje veliko platno na kojem je ostala modrozelena tempera... Čudno, sjetio sam se Arsenove „Djevojke iz moga kraja“ iako nije bilo oskoruša. Šum slapova u kanjonu daleko se čuje i upotpunjuje magični scenario a doživljaj izaziva radost poput dragih, zaboravljenih stihova koje smo upravo ponovno čuli. Čini se da vas dotiču neke tople i nevidljive ruke poput ruku majke i da ćete se začas stopiti i poletiti s nekom pticom što vas radoznalo gleda s grane košćele...
Nema komentara:
Objavi komentar