GLEDATI VELEBIT SA OTOKA

Uvijek kad isplovi brod iz luke i ja polazim nekud sa njim. Njegovo odredište ili cilj nikad mi nije poznato jer ja to ni ne želim znati. Nije mi važno jer  neda mi se  mirovati na jednom mjestu isto  kao i oni koji u životu više puta izgube dom, prestaju u nekom trenutku čeznuti za njim i dom im je lako naći bilo gdje. I odlaze još lakše. Ostane doduše uvijek ona tajna melodija u srcu koja nikada ne izgubi svoje akorde i koja zna iznenada uzburkati unutarnji mir. Onda sanjam o povratku. Ali gdje? Kada je mjesto povratka samo zvuk iz one spomenute melodije u drami čiji akteri možda uopće ne postoje...
Moja kultna i mistična mjesta su na planini Velebit a kada ne mogu poći na planinu popnem se onda na vrh otoka i pogledom tražim omiljena  mjesta: Mali Alan, Rožanske kukove, Zečjak, Gromovaču, Zavižan, Vukušića padež... Na neki način velebitski vrhovi su moja mirila. Još za života moja duša gori traži mir i nadahnuće...

I ne mogu se zadovoljit nikako te planine. I oči ostaju gladne i duša puna žudnje. I velebitske vile tražim. Vjerovanje u vile i patuljke, medjutim, prema nekim spoznajama, pričama i vjerovanjima ipak sadrži i duboki temelj. Bilo je normalno i prihvaćeno ovo vjerovanje medju ljudima koji su tu živjeli. Ne mora se pješačiti skroz na Sveto brdo ili neka još zahtjevnija područja kako bi se otkrili neki čisto prirodni fenomeni koji se smatraju čudima. Tako na primjer, šetnjom kroz bukovu šumu u kojoj takodjer raste trava, što je navodno fenomen sam po sebi, postoji mitološko područje i točno odredjena bukva koja označuje ulazak u mistično carstvo Velebita. Ispred tog drveta prestaje svaka logika i pokreće se čudna energija koja na svakog djeluje drukčije.

A istražene činjenice govore kako su hrpti Velebita, kao treći sloj planine, vrlo važni za povijest hrvatskog okultizma jer se na njima nalaze jame vrtače koje služe za invokaciju elementarnih bića poput elfa, patuljaka, gnomova i vila. Na dnu vrtače raste Vilinska trava koja se može prepoznati po tome što raste u vrlo pravilnim oblicima, formama križa, kruga, kocke ili čak ptice...

Da li su i danas ovdje bile velebitske vile? Neki dan sam vidio jednu blizu neke napuštene kuće. Bilo je tako kratko da već sada nisam siguran da sam je vidio. Inače o vilama i dogadjajima o njima svi koji nešto znaju šute jer postoji vjerovanje da će oni koji o tome govore ostati vječno zarobljeni u njihovu svijetu. A ja sam vam zbog toga ovo ispričao...

  

OTIĆI SAM U PLANINU

     




        Svaka osoba može percipirati samo onaj aspekt realnosti za koji posjeduje vlastitu prijemnu rezonancu. Ovo ne važi samo na polju čisto osjetilne percepcije nego za cjelokupnu realnost. Sve ono što se nalazi izvan vlastite sposobnosti prijema te osobe, jednostavno ne postoji. Zbog toga svatko misli da pozna cjelokupnu stvarnost te da izvan njegove percepcije ne postoji drugo ništa...

                  (Dethlefson,IL DESTINO COME SCELTA)

Nije razumno odlaziti sam u planinu pa ipak stjecajem okolonosti to činim često.Najčešće ne mogu naći nekog tko bi sa otoka pošao sa mnom na Velebit čitav dan ili dva a moja ekipa „Picugi“ iz Poreča je daleko. Znam da će jedanput biti kako kaže Ivo (Mali zmaj): - Otišao u planinu i nikad se nije vratio. No nadam se još ne.

     Samostalan odlazak u planinu uvijek  zahtijeva odredjeno iskustvo i temeljite pripreme.Iskustvo je presudno! Psihofizičke pripreme su vrlo važne i ne treba ih zanemariti. Prije odlaska potrebna je meditacija i dugotrajna molitva (svatko se moli onako kako mu njegova vjera nalaže). Bitno je pratiti unutarnji nagon i poslušati ga. Bez dozvole vlastitog uma samo budala može poći sam u planinu. To se ne smije učiniti. Kada sam planinarim nosim svu potrebnu opremu, naravno i kvalitetan šator i vreću za spavanje. U planini ne pušim i ne pijem ni najmanje količine alkohola.

     Noć prije puta i san je važan. San, trebao biti okrepljujući, umirujući i podupirati dozvolu uma. Ako nije tako odustajem tada od puta.Najbolje je ako se sna niti ne sjećam a osjećam nadahnuće, navalu energeje i mir u srcu. Kad obavim sve priprema kako treba, postajem potpuno uvjeren da u planini više nisam sam.  Odmah na početku puta, još u autu, osjećam povišenu razinu svijesti a na  planinskoj stazi počnem osjećati prisustvo nečeg prijateljskog i dobrog koje je meni naklonjeno i koje me štiti. To uvjerenje se se stalno povećava...Tada znam da sam siguran! Ukoliko je potrebno obnovim molitve sve dok ne steknem ravnotežu svijesti a ako mi to ne polazi za rukom istog časa se vratim nazad.

Dakle potpuno sam u planini na više od 4-5 sati hoda od bilo kakvog naselja ili čak jedan cijeli dan a na puno mjesta na Velebitu ili Dinari nema signala za mobitel što dodatno komplicira situaciju.Jasno je da svaka čak i banalna ozlijeda noge ili kakva akutna bol u trbuhu može završiti smrtno. Da ne navodim milijun stvari koje se mogu dogoditi a da nema nikoga tko bi pozvao pomoć.

     Pa ipak taj doživljaj izazivanja možebiti čak i smrti snažniji je i jači od svakog planinarenja. Već nakon nekoliko odlazaka postaje se ovisnik o planini a emocije koje doživljavate potpuno vas preuzmu.

Sva osjetila se maksimalno izoštre i sve čujete i sve vidite a mozak rješava  probleme kao nikad prije. Preplavljuju vas osjećaji uzvišenosti i produhvljenosti. Postajete dio svega: zrnce prašine na tlu, zrak svjetla, vlat trave, glas neke ptice, dah vjetra, list, cvijet, kamen... planina.

M I R I L A

Pogrebna spomen obilježja na Velebitu

                       
                       

Mirila, taj začudjujući spoj tradicije, misticizma i religije može se pronaći samo na području južnog Velebita. Ne postoji to nigdje drugdje. Nalazimo ih po planinskim prijevojima iznad Starigrada prema Velikom Rujnu, okolo Paklenice.Najbrojnija su u okolici  Ljubotića. Tu osim mirila nalazimo i pogrebne gomile slične atribucije. Mirila su povezana s dušom pokojnika, to nikako nije samo uzimanje „mire“ mrtvom tijelu nogo ima dublje značenje, uglavnom i do danas tajnovito a stari ljubotičani i sada kažu da se na mirilima radio obred opraštanja pokojnika sa suncem. ( poznati  Zanki je npr. Svoja mistična iskustva pretočio u performance mirila koje je izvodio u nekim zemljama Europe ). Ima dosta sličnosti sa tradicijom Patarena , Grka i  Ilira i samo nam malo otkivaju tajne te tradicije koja je uglavnom potpuno zamrla. Tako na primjer „tajna mjesta moći u šumi“ nestala su zauvjek a mirila nalazimo po vrletima Velebita napuštena i nekad jedva prepoznatljiva.

              Kad bi netko u selu preminuo, njegova najbliža rodbina i prijatelji, tri su dana oplakivali pokojnika, pričajući pri tom zgode, dobra i loša djela iz njegovog života. Nakon trećeg dana, rano ujutro, prije izlaza sunca pokojnikovo tijelo se nosilo umotano u platno i stavljalo na drvena nosila. Zaustavljala se točno na odredjenom mjestu, obično prijevoju planine, tamo gdje su već  bila druga mirila poredana po obiteljima pokojnih. I gdje najprije grane sunce.Tijelo bi se odložilo na tlo, a ispod njega su se stavljale ravne pločaste stijene koje su točno odgovarale dužini tijela i njegovoj širini.Uzele bi se mjere tijela. Do nogu se stavljao kamen s prirodno oblim završetkom ili bi poslije bio preklesan u tu formu, a do glave zaglavni kamen, slične forme, ali malo viši. Ta dva kamena mjerila su kazivala visinu pokojnika. Ritual bi se odvijao u vrijeme izlaska sunca, a glava pokojnika bila je okrenuta prema istoku.

Na zaglavni kamen potom bi se urezivao oštrim predmetom odredjeni simbol, ovisno o tome gdje se mirila nalaze i kakve su starosti, a često se dogadjalo da se uklesavao i danima poslije obreda. Prema simbolima i načinu obrade zaglavnog kamena može se ustanoviti starost mirila kao i njegovo potpuno utapanje u simboliku kršćanstva. Simbolika je najsličnija kršćanskim tetovažama koje koriste žene srednje Bosne  a imaju sličnosti i sa ukrašavanjem stećaka. Tada je u Bosni postojala manihejska Crkva Bosanska koja je poznavala viša utemeljenja duša (bogumili).Ovi stanovnici su i došli (izbjegli od turaka) iz tih krajeva  srednje Bosne pa neka sela i sada nose toponime kao Ramići koji su porijeklom iz Rame.Neki su popjegli od crkvene inkvizicije jer su ih proglasili hereticima mučili i ubijali bez milosti.

Mirilo nije grob iako na zaglavnom kamenu stoji ime umrlog kao i na svakom grobu ali tu nema tijela. Ovim ljudima je tijelo bilo potpuno nebitno.Govorili su "tijelo je u rupi a duša je ostala na mirilima". Na Velebitu predaje govore da tamo počiva duša koja je blizu dušama stada, a da je tijelo u grobu. Otuda i drugi naziv za mirilo - počivalo. Mirila su se gradila na prijevojima jer ona predstavljaju svojevrstan prijelaz. Tako su stanovnici Velebita vjerovali da se gradnjom mirila pomaže duši pri  prijelazu u čistilište, koja kasnije putuje u rajsko kraljevstvo. Slično su na himalajskim prijevojima vjernici predbudističke religije Bon ostavljali hrpe kamenja kao amorfne dolmene.

U kultnom pak smislu, mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, zajedno sa dušama ovaca ( prema pričanju starijih žena sa Velebita, usp. A.Faber l995, l63 ). Grobu tijela, koje se sahranilo na seoskom groblju, ne pridodaje se velika važnost, dapače prvom se prilikom kosti iz obiteljskog groba povade, da bi ustupile mjesta slijedećem pokojniku iz roda. Molitve za pokojne obavljaju se u planini, na mirilama, tu se doprinosilo i darove na sjećanje pokojnoga, cvijeće, hrana ( voće) i palilo bi se svijeće na spomen dane umrlih. (M.Trošelj,l992,79)

Sam naziv mirila razjašnjen je analizom posmrtnog rituala kod stanovnika sjeverne Grčke ( N.Seremetakis, l99l , A.Margaret l974, L.M.Danforth l982 ) Prema analizi ovih autora, najznačajniji dio pogreba je oplakivanje (grčki miralogos, miraloi) te je naziv mirila zajedno s običajima i vjerovanjima o posmrtnom životu po svoj prilici donesen i preuzet od vlaškog stanovništva (A.Faber l995 l57) koje je u priobalje Jadrana doseljavalo polovicom prošloga milenija. Nemožemo međutim zanemariti i eventuelne tragove tradicije Ilira, koji su tim planinskim prostranstvima obitavali u prethistoriji pa i preko dominacije Rima, ostavivši tragova i u toponimima a i ostacima materijalne kulture. Pojava kenotafa, oplakivanje mrtvih i prenošenje kosti pokojnika u domovinu poznata je uostalom i u staroj Grčkoj, pogotovo preko Homera, koji je život Grka u davnini tako vjerno prikazao i današnjem čitatelju.

Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen.

Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

(korišteno Nedeljni Vjesnik, Ž.Laslović ;dr.A Faber)

Snimljeno visoko na Velebitu Prema V. Rujnu

ADRION OROS - DINARA

Iako se Dinara ne istice visinom - najvisi su vrhovi Dinarskog gorja u Durmitoru i Prokletijama - ona se velicanstvenim oblikom i duzinom svoje jz. stijene duboko poima svakoga tko je ugleda. Naziv Dinara odnosi se na samu Dinaru u najužem smislu riječi,a vrh te Dinare ujedno je i najviši vrh Hrvatske. U antičko doba planina se zvala Adrion oros,a često se za sam vrh upotrebljava naziv Sinjal (1831 m).Najviši vrh Dinare je Troglav i nalazi se u Bosni i Hercegovini (1913m).

    O Dinari smo pričali i spominjali je često. Bila nam je nekako prava planina za razliku od Žbevnice, Korita, Učke i brda Ćićarije  u Istri kamo smo odlazili svaku subotu. Činila nam se daleko i surovo. I teža nego Velebit. Kovali smo planove i tražili mogućnosti da se spoji koji petak sa vikendom kako bi mogli na miru napraviti logor. A taj logor, to vam je kao pravi kamp u planini. Sve ima: vodu u specijalnim posudama i špinom, šatore, ležaljke, platnene fotelje manje i veće, plinske boce, roštilj od rostfraja, prave čaše od stakla, posudje za spremanje hrane, svjetiljke, baklje...ma ni pola nisam nabrojao. Naš frend K.Ž. ne ide bez toga i nije mu teško sve to dan prije trpati u auto i voziti u podnožje neke planine. To radi uvijek kad ostajemo na logorovanju. Za sebe nosi veliki šator, stajaće visine za tri osobe, više madraca za napuhavanje ali ne bilo kakvih nego onih dbelih na kojim se fino spava...

    Lijepo je uredjen planinarski dom na Brezovcu a gospodin koji se brine za održavanje ljubazno nas je primio. Malo dalje od doma na jednoj zaravni u šumi napravili smo logor. Odmah smo podigli šatore i odmah sam zapalio vatru na sigurnom mjestu tako da nije postojala opasnost da se nešto zapali i izazove požar.

U planinarskom domu je bilo puno ljudi a predvečer su dovezli i cijeli orkestar: harmonika, violina, gitare, bajs... Dovezli su ih u nekom starom busu koji je bio obojen u dugine boje. Kako taj bus vozi po toj cesti to mi u glavu ne ide! Sve je sličilo na film – Ko to tamo peva. Ludilo! Sviralo se i pjevalo cijelu noć. Pivo je bilo hladno kao led a hladilo se u planinskom izvoru odmah kod doma. Bogme se popilo a neki su imali i rodjendan.

Drugi dan smo se uputili na vrh Dinare. Bio je kraj šestog mjeseca i zapamtio sam to cvijeće na Dinari. Nikad u životu nisam vidio toliko cvijeća po proplancima i padinama neke planine. Bilo ga je posvuda. Nevidjeno nešto! Tako smo osvojili vrh Dinare a drugi dan smo se popeli i na Badanj.

Sigurno se opet vraćamo ovdje...

    

     

Dinara, pogled preko Dulera u daljinu

Ovo nismo nikad prije vidjeli.Netko je cijeli bend skupa sa instrumentima doveo u pl.dom Brezovac.Svirali su cijelu noć a nisu prestajali ni u jutro.

Evo Željka i Zvonka na krovu Hrvatske

    

                            

ZAPIS O PLANINI SNJEŽNJIK

                  Sjedište je duše ondje gdje se unutarnji svijet i vanjski svijet dodiruje. Jer, nitko ne poznaje sebe ako je samo on, a ne u isti mah još i netko drugi. Henry Miller

     Platak i Snježnik su naša omiljena odredišta. No ovaj dan na prvi dan  Božića 2006 godine kada smo hodali Zvonko i ja bilo je neopisivo lijepo. Nekoliko dana prije padao je snijeg i bila je mećava ali tog jutra bilo je posve tiho i vedro. Nas dvojica pošli smo iz Poreča rano a na Platku nas je dočekao snijeg, nepregledna bjelina i sunce. Kao i mnogo puta prije, svratili smo najprije u planinarski dom na Platku od kuda uvijek polazimo. Cilj nam je bio planinarski dom i vrh Snježnika. Put smo dobro poznavali a radovalo nas je što smo bili prvi toga dana jer na ničije tragove nismo nailazili.

     Sve je bilo bijelo samo su stabla u šumi, onaj dio koji nije pokriven ledom i snijegom bila crna i isticala se u čudnom kontrastu sa bjelinom snijega i suncem koje je prodiralo sa svih strana. Još je bilo vrlo hladno a vjetar koji je puhao prije izgradio je nevjerojatne kreacije u raslinju i kamenjaru. Bili smo počašćeni što smo taj dan bili tu i što smo mogli uživati u penjnju na Snježnik. Zbilja volim fotografije koje sam tada napravio a i Zvonko zvani Modro oko ili Zvonarević stalno je nešto slikavao.

     Ovo današnje planinarenje bilo je pravo meditacijsko iskustvo i gradja za širenje duše. "Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela." (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13, 24) 
     Mi se penjemo na vrh planine da zadovoljimo i ispunimo našu dušu a ne tijelo i to bi mogao biti odgovor jednoj gospodji koja je tražila jasan razlog i svrhovitost penjnja na neku planinu. Ali razumijem ja nju koja jedino može shvatiti samo dimenziju svog vlastitog lika u ogledalu i uvijek će izabrat šetnju starim ulicama Rovinja prije nego li planinarsku stazu. Ali tu nema ničega za zamjeriti i neka joj bude tako.

     Kažem, puno puta smo bili na Snježniku ali ovo današnje iskustvo mi je neponovljivo i nakon toliko godina pamtim taj dan i sve slike kao da je bilo juče. Pogledajte fotke.