PRIČA - KAKO SMO NOĆILI U ŠUMI

 Ima dosta godina od kada smo počeli hodati po planinama i bili smo istinski zaljubljeni u priodne ljepote i u sve što smo mogli naći izvan grada. Radovali smo se svakoj suboti i jedva čekali tko će predložiti neku stazu jer sve su nam bile nove i drage. Naša grupa je bila kompaktna, poznavali smo se od ranije godinama i rado smo se družili. Naša omiljena mjesta su oduvijek: Korita (Brajkov vrh) , Planik, Orljak, cijela Ćićarija i Učka zatim ponajviše Gorski kotar i sve druge planine diljem naše Domovine.

   Pravilo je bilo da onaj tko napravi prijedlog za planinarenje na neku destinaciju, mora proučiti karte, upoznati se sa mjestom od kuda se polazi, težinom staze, trajanjem izleta i svim drugim sitnicama potrebnim za cjelodnevno planinarenje. Tako je naš frend K. jednom prilikom  predložio da se ide od Podkilavca pravcem Mudna dol sve do planinarskom doma Hahlić. Naravno da nam je rekao kako je sve o stazi pročitao i da je u biti vrlo lagana. Kao  lungo mare ili još lakše...

   I tako smo pošli. Bila je prošla polovica rujna, dan vrlo topal a mi svi u ljetnoj obleki; šorcevi, sandale, laganini jer ide se na „lungo mare“. U Podkilavcu smo ostavili aute i počeli tražiti tu Mudnu dol koju nikako nismo uspjevali pronaći. Već priličito umorni , žedni  razočarani i blesavi našli smo uzlaz i markacije za kanjon ali još nismo bili svjesni što nas čeka. Bilo je prošlo 15 sati ali okuraženi onom pretpostavkom o lakoći staze nismo odustajali. Impresionirale su nas kamene palisade i suho korito potoka koje je bilo izdubljeno u stijeni i sve je sličilo  na tešku vratolomnu avanturu a ne na „lungo mare“.Još nismo bili posve svjesni kako mi uopće nismo pripremljeni za takav tip staze. No, krenuli smo dalje i na prvoj vertikali gdje su postavljene čelične klamfe u stijeni mnogi su htjeli odustati. Trebalo je priličito obnavljati motivaciju nekim članovima e da bi uopće nastavili. Psa Bendžu smo stavili u ruksak i tako ga prenjeli dalje. Bilo je mukotrpno ali ipak smo prošli Mudnu dol i na vrhu shvatili da imamo najviše još sat i pol  do punog mraka. Najgore je bilo što smo ostali  bez vode. Mislili smo da još to nije tako strašno i da će mo uspijeti stići do doma dok još ima dana...

   Ali nije bilo tako. Uhvatila nas je noć puno prije. Negdje iznad Dnića na koji smo se vraćali nekoliko puta jer smo znali da dom mora biti negdje blizu. Dok smo bili na vrhu čuli smo i glasove ( ispostavilo se poslije da su glasovi iz doma od planinara i neke djece) jer dom je odmah ispod. Ali mi to nismo znali.Noć je potpuno pala, za nekoliko minuta činilo se pa se nismo mogli kretati niti smo mogli urediti nekakv bivak. Na jednoj zaravni blizu srušene bukve naložili smo vatru. Stisnuli smo se tu ispod nekih stijena i pokušali spavati. Bilo je hladno a na vatru se moralo svako malo dodavati drva kojih je bilo sve manje...Polupromrzli žedni i ukočeni dočekali smo jutro. Čim je svanulo digli smo se a Zvonko je otišao "pustit vodu" iza neke bukve. Na njoj je bila drvena pločica u vidu putokaza na kojoj je pisalo: - Planinarski dom 5 min...Jebaiga!

U pl.domu na Koritima

Na Platku

KRNJEZA

        Krnjeza je najkraća planinska rijeka.Izvire u kanjonu dubokom više od 300 m iz jedne pećine  u blizini sela Golubić pod Velebitom. Plijeni svojom ljepotom a kanjon je vrlo impresivan ali teško dostupan. Namučio sam se toga dana jer nema neke staze a hodanje otežava nadošla voda tako da se mora penjati uz stijene.Jer davno označena  staza (jedva vidljive markacije)  u biti prelazi rijeku, mora se pregazit pa nastavit drugom stranom kanjona!

        Ali sad je ogromna voda i nema nikakvog izgleda za prijelaz na drugu stranu. Zbog toga sam naumio penjati se po liticama misleći da ću naći neku stazu. I svaki put me dočekala još gora stijena. A trebalo se i vratit!

        Vrlo je opasno! Ogromne stijene se odvaljuju i padaju stotinama metara niz kanjon. Najgore od svega je što sam bio sam i nitko mi ne bi mogao pomoći a teško da bi ovdje ikakva pomoć imala smisla!? Mala utjeha je bila da su u selu  znali da sam otišao u taj kanjon (zovu ga bezdan) ali ni oni nikad ne idu tamo.

         Dan je bio prekrasan, kao da počinje proljeće a ne polovica studenog i bio sam zadovoljan da sam uspio sve to proći. Radujem se što je sve bilo savršeno.

Ušće Krnjeze u Krupu

Kaskade - Deveterac

Spoj Krnjeze i Krupe

Zastrašujuće je bilo stajati doli pokraj samog ušća Krnjeze u Krupu.

Nadošle vode, nevidjena brzina i snaga vode zaglušujući huk koji se pojačavao odbijajući eho od ogromnih kamenih vertikala.

Posve poseban doživljaj i nije za svakog da dolazi tako blizu...

Mislim da ću ovo iskustvo dugo pamtiti. Nikako ne mogu objasniti zašto ove rijeke i njihovi kanjoni ostaju i tako malo poznati...

KUDIN MOST

Kad prvi put ugledaš taj most ne možeš vjerovati da je ikad izgradjen.   Djeluje kao da je oduvijek tu od kada postoji i rijeka. Čini se da je iznikao iz te vode, iz tih sedrenih kaskada, potpuno nenasilno spaja dvije obale kanjona Krupe.Tu gdje praktično prestaje i mitski Velebit započinje život taj lijepi most i njegova legenda.

Kudin most je nastao iz ljubavi. A neki ljepši motiv za gradjevinu koja tolike godine odolijeva svakojakim nepogodama zbilja ne bi mogao naći.  

A legenda kaže da ga je sagradio mladić (Kude) zbog ljubavi kako bi mogao odlaziti na drugu obalu svojoj dragoj gdje je ona živjela.

        Most u svom ambijentu djeluje kao legenda i kad staneš na njegove lukove istog časa kao da postaneš i sam dio priče. Zbog toga se i vraćamo ovdje jer ne možemo biti sigurni da li legenda još uvijek traje ili je prestala kada se vratimo kući.

        

        Most je sgradjen krajem 19 st. od sedrenih blokova (kamen) i predstavlja remek djelo gradnje u suhozidu bez ikakvog vezivnog materijala. Sastoji se od dvanaest lukova (dva su se urušila). Na početku i na kraju mosta bile su mlinice za žito i neke gradjevine, kuće ali su u potpunosti devastirane.

       Ostalo je skoro cijelo nadsvodje jedne mlinice i mlinski kamen u ostatcima srušenih zidova...

        Kad sam vidio u blizini neukusnu tabelu na kojoj piše „Park prirode Velebit – poučna staza“ i da je most preventivno zaštićen znao sam da nije zaštićen i da ona moja legenda naglo prestaje ali zanemarite ovaj dodak molim vas... 
Nedavno sam bio na ovom mostu travanj 2014. Urušila su se još dva luka a voda je odnijela niz kaskadu kamenu gradju. I šta ima još novo. Nadležni, postavili su tablu na kojoj piše: Zabranjen prijelaz preko mosta zbog opasnosti od urušavanja!! I to je to. A malo truda bi trebalo i ljudske dobrote da se ovo popravi dok se još može jer  vrlo brzo će morati promijeniti onu rečenu ploču sa novom na kojoj će pisati: - Ovdje je stajao jednom jedan most...

Kudin most - detalj

KRUPA I ZRMANJA

Sadrene kaskade na Krupi

Ušće Krupe u Zrmanju

Desetak puta već dolazim ovdje. Još uvijek mi Krupa djeluje kao san. Svaka slika je ljepša od one prije i svaka prije je ljepša od one poslije. Cijeli kraj uz rijeku oplemenjuje svakog namjernika i pruža neopisiv doživljaj smirenosti i ugode. Sve me podsjetilo na izgubljene slike iz djetinjstva koje sam nanovo mogao gledati. Krupa u svom dubokom kanjonu  djeluje skriveno urezana u velebitske padine ( u ovom kanjonu završava veličanstveni Velbit ) a i nebo se čini još modrije nego drugdje. Tužni su samo stari, davno napušteni vrtovi i domovi bez krova  ali smokve još obilno radjaju svoje rajske plodove. I na trsju podivljale loze još uvijek  raste slasno groždje. Voda rijeke nigdje nije tako jasna, čini se da je neki slikar zaboravio svoje veliko platno na kojem je ostala modrozelena tempera... Čudno, sjetio sam se Arsenove „Djevojke iz moga kraja“ iako nije bilo oskoruša. Šum slapova u kanjonu daleko se čuje i upotpunjuje magični scenario a doživljaj izaziva radost poput dragih, zaboravljenih stihova koje smo upravo ponovno čuli. Čini se da vas dotiču neke tople i nevidljive ruke poput ruku majke i da ćete se začas stopiti i poletiti s nekom pticom što vas radoznalo gleda s grane košćele...