SKORPOVAC I RADLOVAC NA VELEBITU

Radlovac je najposjećeniji 16. kolovoza kada se slavi Sveti Rok zaštitnik ovog velebitskog sela. Tada se okupi preko 100 ljudi, ponajviše potomaka iz sela, a dođe i velik broj planinara.

Pošli smo rano sa otoka Raba Mare i ja u pomalo tmuran i vlažan dan prema Velebitu.Začas se dođe do Baških Oštarija gdje je potrbno još prije skrenuti za Ledenik i Ravni Dabar ali odmah poslije Ledenika Cesaričkog skrenuti lijevo (prije Dabarske kose) dobrim makadamom prema planinarskom skloništu Skorpovac. To je i istoimeno selo u kojem nema stanovnika. Po ostatcima kuća i okolnim njivama lako je zaključiti da je selo bilo veliko i reklo bi se bogato. Cesta do tog napuštenog sela na nekoliko mjesta na ružan način presjeca Premužićevu stazu Baške Oštarije - Alan. Ružan način  zbog toga što je Premužićeva staza uništena nekoliko desetaka metara dalje i bliže od ceste. Veliki strojevi  (Hrvatske šume) su jednostavno probili cestu ostavljajući iza sebe nesanirani okoliš. 

Sklonište je lijepo uređeno. Našli smo sve uredno i funkcionalno.Najprije smo obišli selo u kojem ima dobro zidanih kuća od klesanog kamena sa lijepim šternama. Na većini kuća krov se urušio dok su još vrata dobro zatvorena i zabravljena.

Prema dobro markiranim stazama vidimo da se može za tri sata spustiti na Jadransku magistralu u Cesaricu ili Čačiće. Okolo kuća prekrasne su livade i nekad obradive njive, majstorski ograđene kamenim zidom. Sve su zarasle u grmlje i šumu.Ima bukava visokih i po 30 metara. Računam da su ove njive obradjivane prije 50 godina.

Zbilja svakom čovjeku zadrhti srce od ljepote ovog kraja ali i od tuge zbog napuštenih ognjišta. Jer posve je drukčije doći na mjesta na kojima nikada nitko nije živio ili obitavao i koja su sama po sebi lijepa a takva će i ostat ili biti još ljepša. Naprotiv na lijepim mjestima gdje su obitavali ljudi koji su otišli  ostavljajući svoje kuće i sve u njima jer su bili posljednji živi sticajem različitih okolnosti i sudbine, zauvijek iza sebe ostavlaju neupitnu ljepotu ali  i svu svoju gorčinu i jad koja je na takvim mjestima upamćena u svemu živom i mrtvom do vijeka vijekova.

Naum pade mi Gabriel Garcia Marquez i "Sto godina samoće" prisjećajući se kada sam je prvi put pročitao, činilo mi  se dugo da je ona njegova stvarnost iz Maconda ona prava i neupitna.

- Mnogo godina poslije, ispred streljačkog stroja, pukovnik Aureliano Buendia prisjetio bi se onog kasnog poslijepodneva kada ga je njegov otac poveo da vidi i upozna led. Macondo je bio selo od dvadestetak kuća napravljenih od gline i divlje trstike smješteno na obali rijeke čije bistre vode su nosile obalu valjajući okruglo bijelo kamenje poput prethistorijskih jaja.Svijet je bio tek nastao a mnoge stvari nisu imale još svoja imena pa kada bi ih htjeli spomenuti morali su ih pokazati sa prstima...

Ne bez raloga pomislio sam da se sve događalo upravo ovdje, na ovom mjestu.

Ostavili smo auto na Skorpovcu i krenuli Premužićevom stazom dalje prema Alanu a naše odredište ovog dana bilo je vrh Kurozeb (1176 m) i selo Radlovac. Kakvi dobri toponimi, kurozeb , tko li se bavio imenima i kako je ostalo.Isti naziv ima jedan vrh u Crnoj Gori ali je visok 2124 m. Postoji Veliki Kurozeb i u BiH kod Bosanskog Grahova 1557 m.

 

 

Dok smo stigli do Radlovca počela je padati kiša. Nismo obadivali tako da smo pristigli pred kapelicu Sv.Roka na Radlovcu (950 m) za oko dva i pol sata. Na  Radlovacu je više sela.
Našao sam da je tu živjelo12 kuća Čačića, 10 kuća Dokozića, 34 kuće Smojvera, 8 kuća Pavića, 10 kuća Mijatovića, 9 kuća Mijića, 5 kuća Jurića ...Sada kad prolazim ispod Velebita Jadranskom magistralom prisjetim se imena nekih sela kao : Dušikrave, Trolokve, Sveti Ivan Lomivrat, Guste Zidine,Guvnine itd. u kojima su i neki potomci sa Radlovca ili Skorpinca. 

Mnogi misle da je Velebit uvijek bio pust i bez ljudi.

U velebitskim selima živjelo je tisuće ponosnih domorodaca, a njihov ponos prkosio je burama, snjegovima ali i brojnim neprijateljima.

Sredina proteklog stoljeća bila je fatalna za mnoge gorštake koji su zbog neimaštine i slabih uvjeta za život morali u pečalbu i trku za osiguranje egzistencije. Išlo se trbuhom za kruhom, napuštali velebitski pašnjaci, šume, ljubavi  i uspomene iz djetinjstva. Politika i neznanje u prošlom sustavu devastirali su mnoge vrijednosti ličko-primorskog gorostasa, a sitni interesi u novom sustavu uništavaju posljednju nadu da će u Velebit doći neki novi život koji će potomcima nekadašnjih stanovnika, djelatnicima parkova i državi život značiti. 

  

Ostarjeli ljudi nisu se mogli boriti s prirodnim silama i ćudima, divljim životinja- ma, a mladi nisu imali budućnost pa se nisu vraćali. Bio je to i kraj sela kao što su Radlovac Bačić  duliba, Ravni Dabar, Crni Dabar i Došen Dabar, Skorpovac, Vrbani, Pejakuša, Smojverske dulibe u Srednjem Velebitu, sjevernije Mirevo, Lubenovac, Brisnica, a južnije Konjsko, Jurline, Malo i Veliko Rujno i mnoga druga sela.