utorak, 30. rujna 2014.

RAVNI DABAR - VISIBABA I BUTINOVAČA




Ovaj planinarski izlet posvećujem Ljerki i Željku Kovaču, dragim ljudima, planinarima i picugima sa kojima sam znao provesti nezaboravne dane hodajući po planinama...

                                                    DABARSKA ELEGIJA

Ne čuje se ni cvrkut ptica
u Dabarskim kukovima.
Tu caruje tišina i nijeme zmije
što upijaju sunce
na napuštenom grobnom
kamenu
Crnog Dabra.
Medvjedica se uselila
u kuću praoca Dilinoge.
Vjetar urliče u šupljini lubore.
U nategnutim kudeljama tkalačkog stana.
A orao leti,leti nad krajem
u kojem poskok na
mrtvoj straži
čuva prilaz sjenama.
(Tomislav Đurić) 

Kukaline, 1102 m. impresivan kameni masiv u nizu kukova  na Ravnom Dabru.


Upravo ovdje na Ravnom Dabru, prije mnogo godina prvi put smo došli Ljerka Željko i ja. Popeli smo se na Bačić kuk. Ljerka nije htjela na penjačku sajlu pa je odustala a Željko i ja smo se ispeli na sami vrh. Lijepe uspomene probudile su se i danas dok sam sam sjedio na vrhu Visibabe i gledao na more i otoke. Prekrasan sunčani dan s podnošljivom količinom bure koja je pročistila zrak pa se moglo fotografirati baš kako treba.
Došao sam vrlo rano, upravo je izlazilo sunce i obasjavalo oblake i daleke otoke. Krasan ugodjaj za odmaranje i meditaciju. Nikoga još nisam susreo, tek kasnije moglo se susresti dosta planinara na Premužićevoj stazi i na pristupnoj cesti koja ide preko Ravog Dabra sve do Štirovače. Ugodno sam se iznenadio asfaltom do samog Ravnog Dabra a dalje je dobro popravljena stara cesta sve do Štirovače.
Popeo sam se i na Butinovaču od kuda se može dalje sve do Kize. Na kizi smo bili kao i na Žutom kuku ali na Butinovači sam prvi put.
I tako završava ova današnja štorija a vama ostavljam ove fotografije o vazda neponovljivom Velebitu, moru i otocima. 
       Ispričat ću vam i jednu zgodu o malom mačku koji je prepun radoznalosti upitao dva starija mačora gdje to oni svaku večer odlaze i šta tamo rade. Oni mu odgovoriše da svaku večer (da prostite) idu jebat. Mali mačak ih zamoli da i njega povedu sa sobom navečer jer bi on htio to probati. Tako je i bilio. Kad je došla večer uputiše se oni iz svog dvorišta na prvi susjedni plot te počeše mjaukati i dozivati mačke:-mijauuuu,mijauuuu...... Tako isto uradi i mali mačak. Odjednom doleti odnekud prazna konzerva i bup! malog mačka posred glave. On se pravio da ga ništa ne boli i nakon malo vremena pribra se te požuri za onom dvojicom dalje. Nađoše se pod nečijom terasom i trio započne svoj novi ljubavni zov:- mijauuuuuuu....Istom netko sa terase istrese punu kantu vode i sve pade na malog mačka. On onako mokar i sa kvrgom na glavi od one konzerve zavapi:- Ja sam dosta jebo! Odoh ja!
           Sjećam se da sam ovo davno ispričao u našem društvu i nije mi se činilo da je posebno Ž.Kovača impresioniralo. Ipak nakon nekoliko vremena pošli smo na planinarenje u Gorski Kotar. Bila je cijela ekipa Picugi seniori i kad smo došli do jedne vrlo teške uzbrdice ispod planinarske kuće na Snježniku Ž.Kovač iznenada uzviknu.- E ja sam dosta jebo! 
Smijali smo se  do suza jer smo bili već i zaboravili na zgodu o malom mačku.
           Tako je to ušlo u našu terminologiju i praksu. Znalo se da kad netko to kaže, nema te sile koja bi ga natjerala da nastavi hodati dalje. Za taj dan sa usponom je sigurno bilo gotovo.

Pogled sa Visibabe u blizini Ravnog Dabra na Velebitu
  

  
  



 

 




Nema komentara:

Objavi komentar