subota, 15. lipnja 2013.

STAZE OD PLAVE TRAVE

                

                 Ljudi čuvaju uspomene tako dugo jer su one jedina stvar koja se ne mijenja,
                                                                                            čak ni onda kada se ljudi promjene...








Od kuda nam dolaze te uspomene, one davne, i još prije toga one koje smo skoro posve zaboravili ili smo tako mislili ali i nakon mnogo godina dovoljna je samo riječ, miris cvijeta, cvrkut neke ptice ili huk vjetra u šumi pa da sve nanovo oživi i pokrene se poput filmske trake. Pojave se likovi iz djetinjstva, iz školskih dana, ukažu se one skrivene staze od plave trave i vrate nam zvukove, mirise i slike sa tajnih vrata zaborava. Volim takve uspomene. Volim imati uspomene. I sad dok stojim tu pokraj nekropole bogumilskih stećaka čini mi se da je ona uzdignuta ruka prema nebu sa kamena sam Mak Dizdar.
I kao da netko kosu otkiva ili kao da zvono u daljini čujem ili konj kao da negdje hrže ili da djevojke svoje djevojačke pjesme kao da pjevaju... Jer mlado proljeće je tek stiglo a ja nisam bio ovdje godinama. Deset, dvadeset godina. I još više...
Ovdje sam ja rođen.


DAŽD

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako kiša pada

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvjestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
I proći bez osvrtanja
kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti

I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada

(Kameni spavač,Mak Dizdar/Dažd)








KRAJINA

Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz one davne ruke iz nekog tavnog lica

Niče i raste u neko bolno bijelo cvijeće
Već ptica iz svog skrivenog gnijezda slijeće

U skrovit krug nečijih samotnih svijetlih sanja
Slijeće ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar može bez zmije
Bez otrova njenog zar može zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno niče klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče

Iz znanog kama znamen stamnog plama

(Mak Dizdar,Kameni spavač/Krajina)














Nema komentara:

Objavi komentar