JEBO JUHU - TRIBUTE TO SHIME

     

                                                                  ***

...jer nebo postoji da bi ti misleći da ćes skočiti u vječnost lakše skočio u ništa                           (zapis na stećku)

A se leži Asta, Bogcina Zlousica kći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred veče s tebom kroz livade prošetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne. 
Ne bi mi bilo zal, ni stid.
Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dusu prže neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh.

                                            Radimlja Stolac / zapis na stećku

 

                                                    

                                              * * *

Original ulaznica (hokej) na olimpijadi u Sarajevu
(klikni za veću sliku)

Nikad nismo zaboravili na tebe dragi prijatelju. Rado se još sjećamo onih već sada davnih proljeća na porečkoj rivi i razgovora dugih koje si imao strpljenja slušati i kad bi nenajavljeni i u nevrijeme došli kod tebe doma. Još su žive pjesme koje smo pjevali i stihove Modre rijeke nismo zaboravili. Gorčin još zaziva svoju Kosaru na stećcima u Rotimlji, voli je i moli sve koji je sretnu na Putevima Gospodnjim da joj spomenu ljubav njegovu... Priče o tebi ne mogu se ispričati nikako bez stihova, bez glazbe i pjesme. Jer takav si bio.
Evo,
najprije naum pade mi  Sarajevo i Olimpijada 1984 godine. To je jedna prekrasna uspomena i priča koju vam rado kazujem. Dakle, došli smo u Sarajevo putujući iz Poreča u Avis - ovu autu kojeg sam ja vozio.
Već od Senja na Vratniku počeo je padati snijeg. Nije prestajao cijelim putem kroz Bosnu. Čuli smo na radiju da su mnoge dionice kojim smo putovali bile zatvorene za promet ali nismo udustajali.Morali smo stavljati lance a više puta naš Šime je izlazio iz auta da vidi kuda pored silnih smetova ide naša cesta. Bili su sa mnom : Zvonko Leto, Željko Kovač, Željko Šimunić a Krešo Alihodžić je već bio u Sarajevu. Jedan veliki broj recepcionera i općenito ugodstiteljskog kadra bio je iz Istre privremeno raspodjeljen u sarajevskom ugostiteljstvu. Porečko osoblje je masovno bilo u Sarajevu. Bez ikakovih problema stigli smo pred večer a na ulazu u grad Sarajevo zaustavili su nas i ljubazno pozdravili lokalni policajci.

Smjestili smo se u već iznajmljene stanove na Dobrinji. Odmah smo se uključili u noćni život. Sjećam se da su sve trgovine bile otvorene po čitavu noć. Pošli smo gradskim tramvajem na Ilidžu i na izvor rijeke Bosne...

Tramvaj pun ljudi vozi standardnu liniju prema Ilidži. Šime tek što je sjeo počinje svirati gitaru, Kovač sa defom, Zvonko sa udaraljkama, ja sam imao nekakv „mlin“ i pjevao sam... Ma pravi mali orkestar.  Ljudi u tramvaju gledaju, prijateljski raspoloženi, misle da smo nekakvi zabavljači. Godi im naša svirka. Prilaze nam bliže i pjevaju sa nama.

Odjednom nam se pridruži neki lik, vrlo srdačno, mlad ali nema nijednog zuba u glavi te pita:

- Od kuda ste vi? Koja Ste vi grupa?

Kažemo da smo iz Poreča i da mi to onako iz gušta pjevamo i sviramo.

 - A šta ti radiš - pita Šimu.

Šime kaže da je doktor, zubar.

 - A  bi l' ti meni mat'reti napravio zube?

 Mislim onu pap'ču? - lik će kao iz topa!
 Kaže Šime da će mu napravit tu papuču a pjesma je tekla dalje niz tramvajske šine...

Iznenada  tramvaj se zaustavlja nasred pruge i pun ljudi, vozač tramvaja ostavlja upravljač i dolazi k nama. Moli nas da ne izadjemo u Olimpijskom selu jer to je njemu zadnja vožnja i on bi sa nama i onda će nas voditi u najbolji lokal u Sarajevu. Ma ludilo! I tako, završismo u čuvenim  sarajevskim Dairama.

U Dairama kad smo došli, nije bilo slobodnog stola ali dva konobara skočiše i za čas donesoše stol  i stolice... I počeše pjesme za dušu... Bilo je i sevdaha. 

Popilo se i plesalo. Ogladnilo se pa smo pred zoru  i po preporuci potražili restoran Palata. Vrlo poseban restoran u kojem je bila ugošćena Britanska priceza ali i slavni Kirk Douglas. Nije lako niti ući u lokal i ne puštaju svakoga unutra.Imaju neka svoja pravila. Gazda je na svoj način zanimliv i neponovljiv. On sam procijenjuje koliko neka porcija pečenja treba biti velika u odnosu na one koji trebaju večeru ali nikako ne na štetu gostiju. Dakle ti ne možeš naručiti napr. jednu ili dvije porcije Tako i naplaćuje - od oka! Posluženo nam je teleće pečenje ispod sača (peka) onako u komadu, jedno tri kila i sve što uz to ide prije i poslije.

A nakon večere u tom kraljevskom restoranu "Nurija Palata" dolazi i gazda za naš stol kako bi popričao i počastio nas ( ono kuća časti ) a potom i naplatio račun. Priča i šali se sa nama sve u prisnoj i domaćoj ( obiteljskoj ) atmosferi. 
Šime odmah počinje nestrpljivo i detaljno nabrajati sve što smo jeli i pili kako bi gazda napravio račun pa krene nabrajat:

- Juha...
- Jebo juhu, kaže gazda!

Šime zinuo od čuda i nakon malo vremena počinje iznova:
- Mineralna...
- Jebo ba mineralnu, to ne naplaućjemo -

 kaže gazda nonšalantno.

I tako...smijemo se Šimi koji jedva odustaje. Ludilo za pamćenje.

E nismo mogli sebi doć.

Zora je već najavila pravi zimske dan jer je cijelu noć snježilo,pahuljice su bile krupne i guste...A mi smo pošli spavat i tako svaku noć.Imali smo karte za gledati hokej i još neke događaje ali mi nismo imali vremena za to!

Napokon nakon  sedam dana kada smo odlazili iz našeg apartmana, rano u jutro - pitamo gazdu koji nam je bio iznajmio vlastiti stan kako bi nešto zaradio, koliko smo dužni? On će ti nama mrtav hladan :

- Ništa!

- Kako bolan ništa, pitamo.

- Sramota me da vam naplatim, veli on.

Ostavili smo naravno čovjeku novce i ponijeli puuuno Sarajeva sa sobom u Istru.

Modru rijeku koju si volio i koju sam često govorio nisam ni sada zaboravio. Uvjek kad je čujem i ti si sa mnom.

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još hudje i još ludje
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još hudje i još ludje
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka -
valja nama preko rijeke  

             (Mak Dizdar)