JEBO JUHU - TRIBUTE TO SHIME

     

                                                                  ***

...jer nebo postoji da bi ti misleći da ćes skočiti u vječnost lakše skočio u ništa                           (zapis na stećku)

A se leži Asta, Bogcina Zlousica kći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred veče s tebom kroz livade prošetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne. 
Ne bi mi bilo zal, ni stid.
Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dusu prže neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh.

                                            Radimlja Stolac / zapis na stećku

 

                                                    

                                              * * *

Original ulaznica (hokej) na olimpijadi u Sarajevu
(klikni za veću sliku)

Nikad nismo zaboravili na tebe dragi prijatelju. Rado se još sjećamo onih već sada davnih proljeća na porečkoj rivi i razgovora dugih koje si imao strpljenja slušati i kad bi nenajavljeni i u nevrijeme došli kod tebe doma. Još su žive pjesme koje smo pjevali i stihove Modre rijeke nismo zaboravili. Gorčin još zaziva svoju Kosaru na stećcima u Rotimlji, voli je i moli sve koji je sretnu na Putevima Gospodnjim da joj spomenu ljubav njegovu... Priče o tebi ne mogu se ispričati nikako bez stihova, bez glazbe i pjesme. Jer takav si bio.
Evo,
najprije naum pade mi  Sarajevo i Olimpijada 1984 godine. To je jedna prekrasna uspomena i priča koju vam rado kazujem. Dakle, došli smo u Sarajevo putujući iz Poreča u Avis - ovu autu kojeg sam ja vozio.
Već od Senja na Vratniku počeo je padati snijeg. Nije prestajao cijelim putem kroz Bosnu. Čuli smo na radiju da su mnoge dionice kojim smo putovali bile zatvorene za promet ali nismo udustajali.Morali smo stavljati lance a više puta naš Šime je izlazio iz auta da vidi kuda pored silnih smetova ide naša cesta. Bili su sa mnom : Zvonko Leto, Željko Kovač, Željko Šimunić a Krešo Alihodžić je već bio u Sarajevu. Jedan veliki broj recepcionera i općenito ugodstiteljskog kadra bio je iz Istre privremeno raspodjeljen u sarajevskom ugostiteljstvu. Porečko osoblje je masovno bilo u Sarajevu. Bez ikakovih problema stigli smo pred večer a na ulazu u grad Sarajevo zaustavili su nas i ljubazno pozdravili lokalni policajci.

Smjestili smo se u već iznajmljene stanove na Dobrinji. Odmah smo se uključili u noćni život. Sjećam se da su sve trgovine bile otvorene po čitavu noć. Pošli smo gradskim tramvajem na Ilidžu i na izvor rijeke Bosne...

Tramvaj pun ljudi vozi standardnu liniju prema Ilidži. Šime tek što je sjeo počinje svirati gitaru, Kovač sa defom, Zvonko sa udaraljkama, ja sam imao nekakv „mlin“ i pjevao sam... Ma pravi mali orkestar.  Ljudi u tramvaju gledaju, prijateljski raspoloženi, misle da smo nekakvi zabavljači. Godi im naša svirka. Prilaze nam bliže i pjevaju sa nama.

Odjednom nam se pridruži neki lik, vrlo srdačno, mlad ali nema nijednog zuba u glavi te pita:

- Od kuda ste vi? Koja Ste vi grupa?

Kažemo da smo iz Poreča i da mi to onako iz gušta pjevamo i sviramo.

 - A šta ti radiš - pita Šimu.

Šime kaže da je doktor, zubar.

 - A  bi l' ti meni mat'reti napravio zube?

 Mislim onu pap'ču? - lik će kao iz topa!
 Kaže Šime da će mu napravit tu papuču a pjesma je tekla dalje niz tramvajske šine...

Iznenada  tramvaj se zaustavlja nasred pruge i pun ljudi, vozač tramvaja ostavlja upravljač i dolazi k nama. Moli nas da ne izadjemo u Olimpijskom selu jer to je njemu zadnja vožnja i on bi sa nama i onda će nas voditi u najbolji lokal u Sarajevu. Ma ludilo! I tako, završismo u čuvenim  sarajevskim Dairama.

U Dairama kad smo došli, nije bilo slobodnog stola ali dva konobara skočiše i za čas donesoše stol  i stolice... I počeše pjesme za dušu... Bilo je i sevdaha. 

Popilo se i plesalo. Ogladnilo se pa smo pred zoru  i po preporuci potražili restoran Palata. Vrlo poseban restoran u kojem je bila ugošćena Britanska priceza ali i slavni Kirk Douglas. Nije lako niti ući u lokal i ne puštaju svakoga unutra.Imaju neka svoja pravila. Gazda je na svoj način zanimliv i neponovljiv. On sam procijenjuje koliko neka porcija pečenja treba biti velika u odnosu na one koji trebaju večeru ali nikako ne na štetu gostiju. Dakle ti ne možeš naručiti napr. jednu ili dvije porcije Tako i naplaćuje - od oka! Posluženo nam je teleće pečenje ispod sača (peka) onako u komadu, jedno tri kila i sve što uz to ide prije i poslije.

A nakon večere u tom kraljevskom restoranu "Nurija Palata" dolazi i gazda za naš stol kako bi popričao i počastio nas ( ono kuća časti ) a potom i naplatio račun. Priča i šali se sa nama sve u prisnoj i domaćoj ( obiteljskoj ) atmosferi. 
Šime odmah počinje nestrpljivo i detaljno nabrajati sve što smo jeli i pili kako bi gazda napravio račun pa krene nabrajat:

- Juha...
- Jebo juhu, kaže gazda!

Šime zinuo od čuda i nakon malo vremena počinje iznova:
- Mineralna...
- Jebo ba mineralnu, to ne naplaućjemo -

 kaže gazda nonšalantno.

I tako...smijemo se Šimi koji jedva odustaje. Ludilo za pamćenje.

E nismo mogli sebi doć.

Zora je već najavila pravi zimske dan jer je cijelu noć snježilo,pahuljice su bile krupne i guste...A mi smo pošli spavat i tako svaku noć.Imali smo karte za gledati hokej i još neke događaje ali mi nismo imali vremena za to!

Napokon nakon  sedam dana kada smo odlazili iz našeg apartmana, rano u jutro - pitamo gazdu koji nam je bio iznajmio vlastiti stan kako bi nešto zaradio, koliko smo dužni? On će ti nama mrtav hladan :

- Ništa!

- Kako bolan ništa, pitamo.

- Sramota me da vam naplatim, veli on.

Ostavili smo naravno čovjeku novce i ponijeli puuuno Sarajeva sa sobom u Istru.

Modru rijeku koju si volio i koju sam često govorio nisam ni sada zaboravio. Uvjek kad je čujem i ti si sa mnom.

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još hudje i još ludje
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još hudje i još ludje
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka -
valja nama preko rijeke  

             (Mak Dizdar)

             

VA PENSIERO

Nabucco je kratica od Nabucodonosor, opere koju je napisao Giuseppe Fortunino Francesco Verdi a bazirana je na biblijskoj priči progona židova od strane babilonskog kralja Nabucca iz svoje domovine.Povijesni dogadjaji koriste se za romantični ali i politički zaplet.Prvo izvodjenje bilo je 9.ožujka 1842 godine u Teatro alla Scala - Milano pod originalnim imenom Nabucodonosor.
Opera u četiri čina počinje događanjima u hramu gdje svećenik Zaccharia moli ljude u vjeri da će židovski narod preživjeti ovu nesreću. Nabukodonosor samo što nije uništio obranu i ušao u Jeruzalem. Ipak, u židovskim rukama je Fenena, mlađa Nabuccova kćer, koja je u ljubavnom odnosu s Ismaelom, židovskim poklisarom za Babilon. Ismael je pokušava nagovoriti da pobjegne i da se spasi no u taj tren u hram ulazi druga Nabuccova kći Abigaille koja je također zaljubljena u Ismaela i koja je spremna ako ga se Fenena ne odrekne, optužiti je za izdaju svoga naroda. Nabucco ponovo odlazi u bitku, te ostavlja kao regenta Fenanu. Ali Abigaille nalazi dokument kojem dokazuje da Fenana nije njegova prava kći, već robinja, te odluči da joj mora oduzeti regentsvo. Na to se vraća Nabucco, sretan zbog osvajanja, naređuje smrt židovima i proglašava se Bogom, no u tom trenutku munja udara u njega i on gubi razum. Abigaille uzima njegovu krunu i proglašava se vladaricom, te uništava dokaze o svojem podrijetlu. Nabucco je moli da mu vrati pravo na prijestolje, no shavća da je sad u potpunosti njoj podređen.

Fenanu koja je zaželjala da umre zajedno sa židovima odvoze u okovima. Nabucco traži oprost od židovskoga boga i obećava da će ponovno izgraditi hram koji je uništio, te zajedno sa vojnicima uspijeva osloboditi Fenanu i židove osuđene na smrt, te im govori da su slobodni. Na to ulazi Abigaille koja je popila otrov zbog kajanja i traži oprost od svih. Svećenik Zaccharia proglašava Nabucca Kraljem Kraljeva.

     Picugi znaju često zapjevati dio iz ove opere ali samo u vrletima planina, i kad smo uvjereni da nitko ne čuje...

Uživajte u ovoj prekrasnoj izvedbi a ako se želite okušati u pjevanje imate tekst i note.

Klikni za veći format

NA IZVORU ( I MALO PRIJE ) RJEČINE

Photo by Zvonko Leto

O Rječini smo čitali i znali ponešto ali nismo se nadali takvoj ljepoti kad smo se odlučili poći od Sušaka uzvodno uz samu rijeku i njezin kanjon. Još je vrlo lijepa i blizu samog grada ali zapuštena mjestimično i s puno smeća. Pa ipak sve dalje od velikog grada prema Pašcu, Lukežima, Martinovu mlinu, Kukuljanima i onim slatkim malim mjestima koje nisam spomenuo, kraj uz Riječinu postaje sve ljepši. Rječina je bila nabujala, bila je velika i plaha. Bojom vode i brzinom tih dana me potsjetila na Neretvu. Ima nešto tajnovito što nas zove tim vodama, nešto što nam godi i što nas liječi.

Panorama - pogled sa Kičeja na Obruč i okolo

Na samom izvoru Rječine - klikni za veću fotku

Rječina ( talijanski Eneo ) duga je oko 19 km, korito joj je širine prosječno 9 - 16 m. Izvire iz pećine na nadmorskoj visini od 325  ispod strme litice brda Kičej (606 m n.m.). Do 1870. g izvirala je ispod susjednog vrha Podjavorje, do taj izvor se zatrpao zbog potresa u blizini Klane. Najveći pritoci su joj Sušica, Lužac, Zala, Zahumčica, Golubinka, Ričinica i Borovšćica no oni su uglavnom bujice i veći dio godine su suhi. Godine 1968. kod sela Valići izgrađena je brana za hidroelektranu i nastalo je istoimeno akumulacijsko jezero. Rječina velikim dijelom teče kroz strmi kanjon. U Rijeci se račva na Mrtvi kanal (staro korito) i novo korito koje je napravljeno u 19. stoljeću.Od znamenitosti poznat je obnovljeni Gašparov mlin u Martinovom Selu. Od faune najpoznatiji su potočna pastrva i riječni rak.

Do II. svjetskog rata često je bila nametana kao granica između talijanske Rijeke (Fiume) i hrvatskog Sušaka.
Zapravo je nevjerojatno kako je ovaj prekrasan kraj malo valoriziran. Zbilja nam je ovdje bilo predivno.
Ove fotografije je snimio Zvonko Leto (Modro oko) i sa njegovim znanjem i ljubaznom dozvolom predstavljam ih i vama. Moja intervencija u grafičkom smislu bila je minimalna.

U Gašparovom mlinu

Na vrhu Kičeja - pogled prema Obruču.Ono golo brdo je Čunina glava,
 iza kojeg je dom Hahlići
a vidi se u daljini Suhi vrh i Fratar

Pogled na kanjon Rječina sa mosta u Pašcu