ponedjeljak, 25. rujna 2017.

JAPLENICE,VAPNENICE NA OTOKU RABU






Uz obalni rub otoka Raba zarasle u gustu šumu naći će te ostatke japlenica ,vapnenica ili klačina gdje su na stari način pravili kreč, japno ili klak. Ima ih jako puno rekao bih bezbroj i očito je da je taj građevni materijal bio i te kako tražen pogotovo u stara vremena. Posebno sam impresioniran tim ostatcima starih krečana i rado propješačim i više desetina kilometara da bi ih obišao. I sam sam u mojim mladim danima (dječačkim - 14g.) aktivno sudjelovao u izgradnji tri krečane, skupljao i nosio drva a potom sa ostalim ljudima palio i ostajao na krečani i više od deset dana i noći. To se događalo u Hercegovini ali sve je gotovo istovjetno kao i na Rabu. To je nevjerojatno naporan posao ali nitko te nije pitao tada da li možeš. Moralo se pa bio koliko god mlad, bio si dio ekipe i nije bilo odustajanja posebice jer sam poslan ispred moje obitelji iskusnim ljudima koji su me poznavali.

Primjetio sam da je na Rabu u blizini vapnenice uvijek izgrađena i mala kamena koliba u kojoj se moglo odmoriti i odspavati na smjenu. Očito je i da su palili i po dvije ili tri vapnenice u isto vrijeme.
Marin Zaninović je lijepo opisao kako su pravili krečane na otoku Hvara ali su posve na sličan način rađene i na drugim otocima u Hrvatskoj. "Od konstrukcije trima ili bunje vodi nas izravna veza na drugu gotovo istovjetnu građevinu, koja se mora vješto sagraditi, da bi nakon što je ispunila svoju funkciju bila srušena. Radi se o vapnenici ili krečani, građevini specifične tehnološke namjene, koja se podiže da bi se dobilo vapno visoke kakvoće. Na sjevernoj šumovitoj obali Hvara zapažaju se povišene humke dijelom ozidane i pokrivene crvenkastom zemljom s bjelkasto sivkastim tonovima vapna. Obično se nalaze u uvalama nedaleko mora, a to su još vidljivi ostaci izgorenih vapnenica (japjenica).
Za dobivanje vapna potreban je kamen vapnenac u što čistijem i kompaktnijem obliku te dovoljna količina gorivog drva, da bi se kamen pretvorio u vapno. Kako bi se dobila što veća količina vapna, iskustvom su ljudi došli do gradnje kamenih konstrukcija koje su po načinu izgradnje istovjetne sa konstrukcijom "bunje" ili "trima". Tlocrt ove građevine je u pravilu kružan, gdje je u središtu kruga udubljena jama "kotao", a to je ložište. Za održavanje vatre koristi se grmlje otočkog krša i grane bora, sječeno u donjem dijelu stabla čisteći ga tako do zemlje. Taj posao je naporan i traje, a grmlje se siječe i loži jer treba očistiti veliku površinu kako bi se dobila dovoljna količina suhog drva za loženje do kraja pečenja vapna, te se očisti cjelokupno grmlje na potrebnoj površini. Ovisno o vremenu i oborinama, kroz desetak godina može ista površina biti sposobna za paljenje nove vapnenice na istome mjestu, jer se čišćenjem raslinje brže obnavlja. Budući su okolni prostori bili očišćeni od svog raslinja, nije bilo opasnosti od šumskih požara iako se palilo u vrijeme ljeta, kada je najmanja mogućnost kiše koja ovom poslu dosta šteti."

Količina vapna dobivenog ovim postupkom ovisi o veličini vapnenice jer manje daju približno vagon do dva, a veće osam do deset vagona gotovoga vapna. No to je ovisilo i o broju ljudi koji su se udružili da sagrade "japnenicu", prikupe ili iskopaju kamen, pripreme granje za loženje i donesu ga do vapnenice. Oni su morali obaviti sav taj naporni posao koji je znao potrajati i po nekoliko mjeseci i to u ljetno doba godine koje je zbog vrućine dodatno povećavalo napore. Duljina je paljenja ovisila o veličini vapnenice "jer se pali tako dugo dok se ne pojavi sivkasto-žućkasta boja i prštenje, koje se javlja kada se ispečeni kamen polije vodom".
Najvažniji je posao bila gradnja vapnenice, a to su uglavnom radili iskusni pojedinci s prirođenim zidarskim darom. To su u krškim otočkim predjelima zbog stalnoga prevrtanja i bavljenja kamenom bili poljoprivrednici. Iskustvo gradnje stečeno je gradnjom kilometara zidova u poljima, a bilo je potrebno i kod vapnenica jer je pogreška u gradnji, posebno svoda, znala izazvati urušavanje nakon paljenja, a to je moglo upropastilo cijeli pothvat. U mjestu Velo Grablje živjelo je pred I. svjetski rat približno 700 ljudi, ali bila su svega tri do ??etiri iskusna majstora – graditelja vapnenica. U radu su im pomagali i suseljani, no konstrukcijska je zamisao vapnenice i izvođenje uvijek bilo djelo jednoga majstora.
"Nakon izvedbe okrugle jame za vatru "kotla", podizao se okrugli temelj kao podloga šire od gornjeg dijela vapnenice. Na toj podlozi se uzdiže glavni dio građevine koji se nastavlja u laganom povinutom nagibu prema unutra do vrha, tj. svoda. Malo više iznad razine tla i iznad "kotla" nalaze se vrata za loženje, malena da se može čovjek unutra provući, no ipak dovoljno velika za ubacivanje drva i granja, a opet malena da toplina ne odlazi van. Iznad zida vapnenice, gdje završava svod, nalazi se manje zaravnanje, tzv. "poriz", a iznad njega drugo uzdignuće koje se nalazi iznad vrha kupole i ispunjeno je kamenjem. U ravnini poriza kao i iznad kupole, šupljine se pokrivaju vlažnom zemljom crvenicom ili ilovačom koja ima svrhu smanjenja gubitka topline kroz šupljine između kamenja. Osim konstrukcije svoda ili kupole koja je morala izdržati veliku vrućinu, a ostati čitava u fizikalnom procesu sušenja i stezanja kamena, tu su bili i kanali kroz zidove konstrukcije koji su išli povinuti nagibom zidova vapnenice do poriza. Bilo ih je četiri na svakoj strani vapnenice, gledano od vrata, i bili su pravilno  razmaknuti. Kanali su bili vješto i pravilno sagrađeni, tako da su plameni jezici i žar prolazili kroz čitavu konstrukciju, pretvarajući kamen u vapno. Tako je ova građevina izvana podsjećala na masivni tholos ili sardinski nurag, dok je iznutra bila gotovo šuplja, određena da izdrži višednevno gorenje plamena, a da u čitavom tom procesu ipak ostane cjelovita i sigurna. Dakle trebala je i graditeljska ali i tehnološka vještina u odvijanju procesa, kako bi se dobilo dobro vapno u očekivanoj količini (malo otpada). To se znanje gubi u našim danima, jer ga zamjenjuje industrijska proizvodnja vapna u specijalno građenim velikim pećima. Zato su dobro učinili hvarski turistički djelatnici, kada su u sjevernoj trajektnoj luci grada Hvara otkupili jednu vapnenicu spremnu za paljenje i ostavili ju da stoji u luci. Ona danas nedaleko predpovijesnih humaka djeluje kao spomenik jednom teškom poslu i tehnologiji koja pripada prapovijesti čovječanstva, koja eto traje na nekim mjestima još i danas." 





Korišten izvor: Zaninović, M.: Starije građevinske tehnike na Hvaru, Zbornik radova znanstvenog kolokvija (6.-8. prosinca 1976. u Zadru): Materijali, tehnike i strukture predantičkog i antičkog graditeljstva na istočnom jadranskom prostoru, Odjel za arheologiju, Centar za povijesne znanosti, Zagreb, 1980.

Nema komentara:

Objavi komentar