Jugo pod gradom Rabom

O VILAMA

Posebna vrsta vila čvrsto povezanih s ljudima su vile suđenice (rođenice, orisnice). Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.

Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta. Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.

Znali su ih viđati kako na mjesečini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisutnosti, najčešće na livadama okruženim šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. “Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“

Autor: Marica Borović

POLJUPCI NEMIRA - BRDO NA DOSEGU ZVIJEZDA

... Danas ću poći na staze gdje se zvijezde na dohvatu množe. Ponovo sam se popeo na vrh Kamenjaka; velikog antiburinog ratnika - gospodara rapskog dalekogleda.Tamo sam zaboravio svakodnevnicu; odbacih je kao odioznu pijavicu. Podnožje je golicala magla svilena. Ja sam gutao sladost prizora. Kućice, daleke okolice potsjećale su na kockasta zrna đerdana, čija je vezica pukla pa se zlatna zrna prosula na krilu udolja. Tako su se otkotrljala u zagrljaj grimiznog oblačja. Gledao sam kako poskakuju do lošinjskog akvatorija; tamo je sunce postalo velika naranča. Doskora je to bila korona: koja čeka razasuta zlatna zrna jer ona će u tajanstvenoj daljini postati dio zvjezdanih tajna. A ja ću viziju njihove igre nositi u zrcalu svoga sna. Uzalud sam pružio ruke da dohvatim svjetlucanje ovog nadnaravnog fascinantnog tkanja, što postaje pred mojim očima umjetnina - univerzalna. Ali ja sam premalen za ovaj veličanstveni, svemoćni fenomen. Kada bih bioZeus, smjesta bih otputovao u ovaj avanturistički svemoćni sukus.Tako bi me put doveo u nedostižni apsolut.

(Franjo Beg iz knjige Poljupci nemira)

PONEKAD JOŠ SE VRAĆAM

Ponekad još se vraćam odakle sam pošao

da bih potražio tvoj glas izmedju mnogih,

no tu je samo žedj,naga strvina vode

i svirala bez žica, bez vjetra da je zaustavi.

Ponekad još se vraćam da bih se vratio tebi,

ali taj što traži i onaj koji nalazi

rastaju se, uplašeni munjom

na nekom noćnom raskršću:

onaj koji pamti i onaj koji zaboravlja.

Sada sam ponovo ovdje, u mesu što mi ne pripada,

u nekom stranom životu,u tudjoj uspomeni,

i opet zovem bez nade to jato poljubaca

pretvoren u jug, u neko naivno gnijezdo.

Sa stabla opet se javlja staro, napuklo zvono

sa svojim rastućim cvijećem, sa svojom teškom sjenom,

i silazi tjeskoba gdje prije bijaše prostor

s lutkama od snijega i pusto korito vode.

Ponekad još se vraćam odakle sam pošao,

tamo gdje počinje kraj i tamo gdje sve završava,

da bih našao to što sam našao, izgubljen,

a to je ništa, praznina, i više nego ništa.

(Zvonimir Golob, Grlice u šumi)

PICUGI POREČ - KAMENJAK RAB

utorak, 17. siječnja 2017.

Jugo pod gradom Rabom

Nema komentara:

Objavi komentar

Pratitelji

Archive - Svakako pročitaj još