NASTAVAK GRADNJE PREMUŽIĆEVE STAZE NA RABU

                                   

                                    Najbolje vrijeme za sadnju drveća bilo je prije 20 godina.
                                    Drugo najbolje vrijeme je sada. (Kineska)

 

(TREBA KLIKUTI NA SLIKU ZA VIDJET VEĆI FORMAT)

Uglavnom je nepoznato ali na otoku Rabu postoji više od dvadest km   izgrđene planinarske staze koju je gradio poznati Ante Premužić, isti onaj koji je takvu znamenitu stazu izgradio na Velebitu. Najpoznatiji dio na Rabu je onaj koji polazi od sela Matkići i prolazi kroz cijelu šumu Frugu a završava u Loparu u autokampu San Marino. Duga je 8 km.

Drugi dio Premužićeve staze ide od Kampora kroz park šumu Dundo sve do južne obale Kalifronta i zatim duž obale do poluotoka Frkanj. Taj dio dug je 15 km.

Treći dio Premužićeve staze polazi iz Mundanija bliže Banjolu uzdiže se brdom Kamenjak ali nije dovršena. Nekoliko stotina metar treba izgraditi  (iznad Matkići) da bi se ta staza spojila sa onom koja ide u Lopar. Eto taj zadatak dovršetka staze preuzeli su članovi Planinarskog društva Kamenjak sa otoka Raba, Gradnja je počela u kojoj i sam sudjelujm i do danas smo izgradili 60 m nove staze. Ovaj blog je posvećen tim radovima i vrijednim ljudima koji volonterski rade najteže poslove u kamenu da bi se staza izgradila.

Siguran sam da će i ova staza nadopuniti turističku ponudu otoka Raba jer sve više gostiju traži upravo to: pješačenje ili bicikl kroz predivnu prirodu.

 

SELO MOJE MALO -ZAGON NA VELEBITU

        
 Ne idite tamo kamo vas vodi put, idite radije tamo gdje nema puta i ostavite trag.
                                    (narodna)
                                                               
 I sada dok sam hodao (ne prvi put) između ovih napuštenih kuća učinilo mi se da čujem glasove tih ljudi i zvukove živog sela... Još uvijek su mnoga vrata ostala zabravljena na originalan način sa jednom motkom, onako kako su ih ostavili posljednji put njihovi stanari. I nitko ih nije dirao.Neka vrata su pak bila otškrinuta i još uvijek sa starom platnenom zavjesicom na staklima; sa ležajima, stolom i stilcama, kuhinjskim priborom; sa uokvirenim fotografijama na zidu. Posebno mi privukla pažnju jedna fotografija bračnog para, ona u vjenčanici i mladoženja u svečanoj odjeći i na okvir pridodatim malim fotografijama djece...
Nisam htio ulaziti da ne narušavam mir ovog doma i uspomene davnih ukućana.
Selo je Zagon na Velebitu u blizini Ljubotića na stazi prem Tatekovom skloništu i  Stapini.

                                    

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Evo vodim vas u jedno od 500 napuštenih sela a ovo se nalazi na srednjem Velebitu. To selo je Zagon. Bio sam više puta ovdje samo je sada sve gore propalo ali ova zavjesa na vratima još stoji. Ne treba ovdje nikakva priča Pogledajte slike.

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

 (Izvor Vijenac , Matica hrvatska

Sve fotografije snimo je Carlos Smajkic

KUGINA KUĆA, ŠKORPOVAC, SMOJVERSKE DULIBE

Radovao sam se ponovnom odlasku na Velebit te subote 28.10.2017 sa ekipom Planinarskog društva Kamenjak sa Raba. Krenuli smo automobilima na Alan preko Štirovače do Kugine kuće gdje smo ostavili aute i krenuli na stazu ispod Lisca prema škorpvcu.

Predivno vrjeme, sunčan i ugodan dan te prepoznatljivi kadrovi Velebita godili su duši i tijelu. 

Brzo smo sigli rubom Opaljenih brda (koji toponim) na Vrbansku dulibu ispred Škorpovca. Škorpovac je inače napušteno selo u kojem su velike i lijepe kuće, prekrasne doline i njive ali nema ljudi.Samo konji koji su isto napušteni. Eto tu je izgrađeno planinarsko sklonište koje je stalno otvoreno i vrlo je lijepo. Konji su ispred skloništa i jedva se uđe unutra.Stoje među stolovima i ne žele se maknuti.Dao sam im kruha kojeg su slasno pojeli.

Sklonište je veliko dobro opremljeno i doista ima sve što je potrebno, izgleda kao vikendica. Čitao sam unutra dnevnik posjetitelja, neki dečki su bili malo prije nas i tu su noćili. Jedan zajebant je na kraju napisao: - Kobila je začela!

Nakon marende mi smo nastavili dalje Premužićevom stazom prema Alanu pa iznad Radlovca koji je isto jedno od mnogobrojnih napuštenih sela na Velebitu. Blizu Šatorine skrenuli smo u Smojverske dulibe, neviđeno živopisan kraj davno napuštenih  njiva, dolina i pašnjaka. Ispd Težačkovačkog brda i pokraj samog Težačkovačkog izvora vratili smo se na polaznu točku. Lijevo nam je ostala veličanstvena Šatorina a ravno ispred dominirao je Laktin Vrh.

STAP I STAPINA NA VELEBITU

Evo Mare i mene nakon nekoliko godina ponovno na putu za Stap. Mare nikada nije bila ali uvjerio sam je da su prirodne ljepote na toj stazi kao i doživljaj planine neopisive. Ispalo je baš tako.Prekrasan dan, toplo kao u proljeće, jedino je paleta boja bila prava jesenja.
Sa Raba smo krenuli u 8 sati i to je malo kasno bilo. Bolje bi bilo u sedam jer se dan jako skratio. Auto je ostalo u Ljubotiću u blizini znamenitih MIRILA a mi smo krenuli na uspon. Prema GPS polazna točka je bila na 320 m a trebalo je stalnim usponom doći na 1215 m.
Sami uspon uz nešto pauza trajao je 3,30 min do Tatekove kolibe ali još je trebalo 1 sat do na samu Stapinu.
Sve je prošlo dobro i nije bilo nikakvih problema. U skloništu nismo zateklo nikog a kada smo odlazili susreli smo dvoje mladih, dečka i curu koji će provesti noć u slkoništu.
Žurili smo nazad a i vrijeme se pokvarilo, spustila se neka magluština na okolne vrhove a dan je bio na izmaku. Do auta smo došli još za dana ako da je sve prošlo kako smo i planirali.

VELIKI GOLIĆ I GOLJAK NA VELEBITU

Prošlo je dugo vremena, cijelo ljeto a da nisam bio na Velebiu. I evo 7 listopada 2017 godine u subotu krenuo sam sa Raba sa planinarima PD Kamenjak Rab. Osvanuo je lijep dan sa burom koja se poslije smirila. Iako je kiša padala danima taj dan je prestala i vrijeme je bilo kao naručeno.
Začas se dođe autom na Veliki Alan gdje smo ostavili aute popili kavu i uputili se na naš cilj - Veliki Golić i Goljak 1605m.To su prekrasni vrhovi sa kojih se vidi Gromovača i Rožanski kukovi, Kozjak, Hajdučki kukovi, Lika, more, Kita, Šatorina...

Prošlu noć je na Velebitu padao snijeg i zatekli smo dosta mraza ali hodanje je bilo ugodno i zanimljivo jer se moglo vidjeti daleko (bura) , more je imalo nestvarnu modru boje a jesenje boje preplavile su sva osjetila.

Pogled na otk Rab sa Buljme na Velebitu. Mogao bi tu sjeditit satima i gledati more i otoke. Pogled južnije ide preko Paga, Dugog otoka, Orude...

Pogled na Mirovo sa stare ceste, uvijek priča zanimljive priče i legende o prohujalim vremenima i danima kad smo bili mladi i dolazili planinaariti ovdje iz Istre.