srijeda, 7. rujna 2016.

TULOVE GREDE VELEBIT





Konačno su razminirali teren na Tulovim Gredama tako da sam jedva dočekao da odem na planinarenje i popnem se na vrh onih stijena. Ispisane su i nove markacije. Bilo mi je drago vidjeti na nekim mjestima i stare prijeratne markacije jako slabo uočljive. Strah me malo ulovio na početku jer je tu bilo mina kao u priči. Onda sam sreo stado ovaca i pastiricu. Pas je odmah dotrčao da vidi tko to dolazi. Pas umiljat i dobroćudan. Gospođa  iz Jasenica i ima vlastite pašnjake ovdje ali i kuću sa druge strane Tulovih Greda u kojoj borave za vrijeme ispaše tijekom ljeta. Uvjerila me da nema mina na samim Tulovim gredama i u okolici. Nažalost niže i uz samu cestu do raskrsnice sa cestom za Gračac ima dosta mina a table upozorenja i dalje stoje uz samu cestu.
Winnethou ov dolac na Tulovim Gredama na Velebitu
Mislim da nema riječi kojim bi vam opisao te stijene na Tulovim Gredama. To je apsolutno fantastično.To je čudo. Na samom prijevoju postavili su ploču za sjećanje na slavnog glumca Pierre Brice koji je ovjekovječio indijanskog poglavicu Winnethou a u mnogim filmovima (11) snimljenih na ovim terenima 1962-1968 godine.
Ispod samih Tulovi Greda prostrana je travnata zaravan gdje je bio glavni indijanski logor a taj toponim se sada zove Winnethou ov dolac.
Trebalo mi je 5 sati da prođem stazu ispod a zatim da se popnem na sami vrh stijena. Nisam uopće osjećao umor toliko sam bio opčinjen ljepotom krajolika koji je tolike godine bio nedostupan planinarima zbog brojnih mina. Zaboravio sam na mine i hodao sam više od dva sata kad odjednom na jednom kamenu ispred mene ugledam ploču koja upozorava na mine! Malo sam se usrao. Ploča je djelovala kao da su je zaboravili pa je netko zataknuo za kamen. Ipak nisam na tu stranu dalje išao i zbog toga nisam imao manji doživljaj ljepote Velebita.
Staza ide nekada održavanim konjskim putem ispod samih stijena uzduž manjih i većih dolaca i travnatih zaravni koji su se nekada obradjivali. Ovdje su imanja imali ljudi iz Jasenica i Maslenice.
Drugi dio penje se ukoso i ne previše strmo sjevernim dijelom iza samih stijena. Staza mi nije bila naporna osim do ispod samog vrha gdje je ugrđena čelična sajla uz  kamenu vertikalu. Tu sam sajlu nazvao Željkov uspon. 
Malo je nezgodna jer nema nekog uporišta za noge ali nije prezahtijevno. Dapače. Našao i sam drenjine koje su upravo dozrijevale. Najeo se kao pošteno. Te plodove (divlje) ne mogu prestat jesti.












Nema komentara:

Objavi komentar