SLAP SOPOT

Slap Krsikla

Slap Benkovski

VIKEND U ISTRI

Radujem se svakom dolasku u Istru ali nešto zbog lošeg vremena ili prometnih problema neko vrijeme nisam dolazio. Evo sada obilazimo Mare i ja neke slapove  iako je kiša, koja već danima obilno pada danas samo malo prestala.

Više puta sam dolazio na znameniti slap Benkovski i kad ima vode ili kad presuši a danas mi je prvi na redu. To je slap visok kako kažu mještani 45-50 m. Šum vode čuje se izdaleka a sami prizor padanja vode na vertikalnoj stijeni ostavlja bez daha.

Nalazi se uz samu cestu pokraj potpićanskog mosta ali je malo poznat čak i u Istri. Stojeći na samom rubu gdje voda pada s visoka najmannje 45 m, postoji jedan plato pogodan za stajanje, kažu mještani da su na tom mjestu nekada žene prale robu. Vrlo domišljato i zgodno.

Ime slapa kao i sami potok domaći ljudi zovu prema prezimenu ljudi koji tu žive. Malo niže postoji i selo Benkovac.

Nekoliko kilometara dalje nalazi se vrlo poznat slap Sopot. Poznat mi je odavno jer smo često znali pješačiti stazom sv. Šimuna koja polazi iz Gračišća i spušta se do ovog poznatog izletišta. Tada, još prije tridestak godina smo bili prava ekipa za hodanje.

Kršikla je pak posebno lijep slap.Nalazi se praktično na cesti Pazin-Kršikla ali mnogi ga ne znaju naći. Meni je najdraže podnožje slapa gdje iz jedne pećine u koju se može lagano ući izvire pitka i zdrava voda.Okolo jezerca gdje pada voda iz slapa rastu u proljeće prekrasne orhideje i raznoliko cvijeće.

Ovdje rado dolazim u svako doba,

Sopot u Istri

                                                                               
                           

TULOVE GREDE VELEBIT

Konačno su razminirali teren na Tulovim Gredama tako da sam jedva dočekao da odem na planinarenje i popnem se na vrh onih stijena. Ispisane su i nove markacije. Bilo mi je drago vidjeti na nekim mjestima i stare prijeratne markacije jako slabo uočljive. Strah me malo ulovio na početku jer je tu bilo mina kao u priči. Onda sam sreo stado ovaca i pastiricu. Pas je odmah dotrčao da vidi tko to dolazi. Pas umiljat i dobroćudan. Gospođa  iz Jasenica i ima vlastite pašnjake ovdje ali i kuću sa druge strane Tulovih Greda u kojoj borave za vrijeme ispaše tijekom ljeta. Uvjerila me da nema mina na samim Tulovim gredama i u okolici. Nažalost niže i uz samu cestu do raskrsnice sa cestom za Gračac ima dosta mina a table upozorenja i dalje stoje uz samu cestu.

Winnethou ov dolac na Tulovim Gredama na Velebitu

Mislim da nema riječi kojim bi vam opisao te stijene na Tulovim Gredama. To je apsolutno fantastično.To je čudo. Na samom prijevoju postavili su ploču za sjećanje na slavnog glumca Pierre Brice koji je ovjekovječio indijanskog poglavicu Winnethou a u mnogim filmovima (11) snimljenih na ovim terenima 1962-1968 godine.
Ispod samih Tulovi Greda prostrana je travnata zaravan gdje je bio glavni indijanski logor a taj toponim se sada zove Winnethou ov dolac.
Trebalo mi je 5 sati da prođem stazu ispod a zatim da se popnem na sami vrh stijena. Nisam uopće osjećao umor toliko sam bio opčinjen ljepotom krajolika koji je tolike godine bio nedostupan planinarima zbog brojnih mina. Zaboravio sam na mine i hodao sam više od dva sata kad odjednom na jednom kamenu ispred mene ugledam ploču koja upozorava na mine! Malo sam se usrao. Ploča je djelovala kao da su je zaboravili pa je netko zataknuo za kamen. Ipak nisam na tu stranu dalje išao i zbog toga nisam imao manji doživljaj ljepote Velebita.
Staza ide nekada održavanim konjskim putem ispod samih stijena uzduž manjih i većih dolaca i travnatih zaravni koji su se nekada obradjivali. Ovdje su imanja imali ljudi iz Jasenica i Maslenice.
Drugi dio penje se ukoso i ne previše strmo sjevernim dijelom iza samih stijena. Staza mi nije bila naporna osim do ispod samog vrha gdje je ugrđena čelična sajla uz  kamenu vertikalu. Tu sam sajlu nazvao Željkov uspon. 
Malo je nezgodna jer nema nekog uporišta za noge ali nije prezahtijevno. Dapače. Našao i sam drenjine koje su upravo dozrijevale. Najeo se kao pošteno. Te plodove (divlje) ne mogu prestat jesti.

VISOKI BUK NA ZRMANJI

                         

                          Hvala Mari što mi je na ovom putu činila društvo.

Most na Zrmanji u Žegaru

Danas sam otišao ponovo na Zrmanju. Na Visokom buku sam bio desetak puta ranije dolazeći uz rijeku Krupu ili iz sela Golubića ili od Kudina mosta. Uvijek je bilo lijepo i posebno. Nezaboravan i gotovo nevjerojatan doživljaj. Taj Podvelebitski kraj nudi skrivenu ljepotu rijeke Krnjeze koja uvire u Krupu a potom ona uvire u Zrmanju.

Započeo sam  u mjestu Muškovci od kuda sam se popeo u maleno selo Bilišane na samom rubu kanjona Zrmanja. Iznad sela počinje kozija staza do vrha kanjona gdje ispod u samoj goleti krša teče zelena rijeka sa svojim znamenitim slapom Visokim bukom. Nema nikakve staze  kojom bi se spustili dole. A kanjon je ovdje dubok 450 m. i vrlo strm. Ipak sam se nekako spustio niz sipar i rubom litice ali zbilja je opasno. Podloga je nestabilna a svako toliko veliko kamenje pada u odronima. Brzo mi je postalo jasno zbog čega nitko ne ide na ovu stranu, praktično je neprohodna.Trebalo mi je oko sat vremena da se spustim do vode. Ova strana nudi bolji i zanimljiviji pogled na sami slap a brzo sam shvatio da se može na nekim pogodnim mjestima pregaziti rijeka i sa druge strane doći bez velike pogibelji. Proveo sam čitavo poslijepodne penjući se po obalama a svaki put se nudio neponovljiv doživljaj za kojeg nemam teksta. Bio sam zaboravio na sve životne probleme i muke. Sve u meni ispunila je ljepota ove prirode. 

Donji tok Zrmanje. U pozadini je Crnopac na Velebitu.

VELIKA PAKLENICA

                                                             

                                                               Nedavno sam
                                                               prestao da čeznem.
                                                               Ne mogu više.           (Tuomas Anhava)

Nakon nekoliko godina evo me opet u kanjonu Paklenice, tom čudu prirode obilježenom oštrim liticama monumentalnog kanjona koji je dom starim bukovim šumama, tajanstvenim špiljama te endemima biljne i životinjske vrste. Ali meni Paklenica nije samo to. Ona je meni ponajprije jedna bajka čiji se likovi i sadržaj mjenjaju ponovno kad god dođem. Ona je nepresušni izvor mističnosti i nadahnuća za sva čula i najbolja meditacija za jačanje duha i tijela.
Mare i ja smo danas hodali šest sati.
                    Paklenica je puna tajni i legendi kao i ova priča o djevojci Buri: -Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome a jednom se pohvalila da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog te oholosti Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar - bura. (zapisano u Zoranićevim "Planinama")
               Kad god sam sam hodao po Velebitu bio sam u mislima o tim vilama i ljudima koji su prenosili priče i legende o njima sve do danas. Nažalost, velebitska sela su u potpunosti napuštena i u njima više nema nikog ali sigurno vile i dalje tamo žive samo ih nema tko vidjeti...