USPOMENE

I tako uspomne ostaju i tuga...Sretna Nova 2012 godina svim planinarima.

Dolazim i odlazim.

Sve je teže

bilo šta reći. 

(Anhava)

Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo jedni na druge; ali smo uvijek i u svim okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći se za ruke; razapinju ih same. U zagrljaju, ljubavnici očajnički pokušavaju

stopiti svoje izolirane ekstaze u jedinstvenu samotranscedentnost; uzalud. Samom svojom prirodom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti - svi su oni osobni i, osim simbolima i iz druge ruke, neprenosivi. Možemo sakupljati informacije o doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih univerzuma.

Većina izdvojenih univerzuma dovoljno su nalik jedni drugima da dopuste razumijevanje na osnovu

zaključivanja ili čak uzajamnu empatiju ili "suosjećanje". Tako, sjećajući se svojih vlastitih žalosti i poniženja, možemo suosjećati s drugima u jednakim okolnostima, možemo sebe staviti (naravno, uvijek u pomalo pickwickovskom smislu) na njihova mjesta. Ali u nekim slučajevima komunikacija među univerzumima je nepotpuna ili čak nepostojeća.

Um je svoje vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno poremećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi moglo poslužiti

kao osnova za razumijevanje ili srodno osjećanje.Riječi bivaju izrečene, ali ne uspijevaju objasniti.

Stvari i događaji na koje se simboli odnose pripadaju međusobno isključujućim područjima iskustva.

Većina snova se bavi osobnim željama i nagonskim potrebama sanjača, kao i sukobima koji nastaju kada te želje i potrebe guši grižnja savjesti ili strah od javnog mnijenja. Priča o tim porivima i sukobima ispričana je rječnikom dramskih simbola, a u većini snova ti simboli su neobojeni. Zašto je tako? Odgovor je, pretpostavljam, to što, da bi bili učinkoviti, simboli ne moraju biti obojeni. Slova kojima pišemo o ružama ne moraju biti crvena, a dugu možemo opisati znakovima tintom na bijelom papiru. Udžbenici su ilustrirani gravirama i crno-bijelim slikama; a ti neobojeni likovi i dijagrami učinkovito prenose informacije.

       ( Aldous Huxley )

Na Maloj Učki, odmor uz Kasačko pivo

       

Glavni Picug

BLED, VINTGAR, LIPANCA I DEBELA PEČ

Jedan mali oglas u gradu o rapskim planinarima (Pl.d.KAMENJAK) koji idu na svoju turu u Sloveniju učinio je puno u mojoj planinarskoj duši. A kako se to dogodilo? Pridružio sam se! Mnoge od tih planinara poznavao sam ovako iz grada ali drugo je to ići zajedno u planinu. Bilo me malo strah od toga kako će me prihvatiti i odmah moram reći slijedeće: - Hvala tim dragim ljudima na prekrasnom vikendu i toplom druženju koje je bilo puno prijateljskih osjećaja.Bilo je nezaboravno!!

Izlazak sunca na Lipanci

Rapski planinari na izlazu iz kanjona Vintgar na Bledu

             

                                             

SVETO BRDO NA VELEBITU

Pogled unazad prema Malovanu Vaganjskom

Nije isto uspinjati se na Velebitske vrhove pa bili oni i ljepši, viši i teži a ne uspeti se na Sveto brdo. To je svakom planinaru i ljubitelju velebitskih ljepota neophodan uvjet da bi mogao planinarski misliti. To traži duša svakog planinara. Neki djelovi Velebita koji se moraju proći na tom putu su jednostavno fascinantni  a slike otisnute u memoriji ne blijede ni nakon dugo godina.Kad bi me netko pitao za preporuku,od kuda krenuti na taj vrh, morao bih kazati sa svih strana.Nijedan pravac nije manje lijep.Dapače! Ako bi krenuli sa Bunovca na ličkoj strani ili od Dušica na jugu ili preko Vlaškog grada ili iz planinarskom doma u Paklenici ili iz kanjona Paklenice preko Lekinih njiva čeka vas nezaboravno iskustvo i jedna prava avantura koju će te dugo nositi u srcu. Meni je posebno draga staza koja ide na Jurline i Lekine njive, izlazi na Malu Paklenicu pa se penje prema Ivinu skloništu i onda sve dalje i više... Prolazeći tom stazom naišao sam kod napuštenog sela Jurline i na Mirila za koja nisam znao a obišao sam mnoga po Velebitu. Uvjek bi se kasnije tu zaustavljao kako bi se odmorio i napio vode. Razmišljao sam o tim grobovima duša dugo... Dozivao u sjećanje nepoznate likove gorštaka čije kuće još stoje tu s razbijenim vratima i otkinutim oknima, sablasnog izgleda bez krova. A kažu da ni životinje nit ptice ne zalaze u ova sela od kada nema ljudi. I kao što su mnoga mjesta na Velebitu bila sveta a neka i vrlo tajna, gdje su se mogle sresti vile ili su bila njihova mjesta Moći od rodjenja pa sve do smrti... Tu u nekoj legendi  leži i korjen imena -Sveto brdo- ali to više nitko ne može znati.Još nam je samo ostalo, nama koji dolazimo sa strane, da se penjemo po tim stazama i da u našoj duši ponesemo miris čudnovatih proplanaka, biljaka i travki, boju nepreglednih vidika i slike dalekih obzora.I da opet dođemo!

Sveto brdo

Vidi se daleko sve do Lošinja

Na prilazu Svetom brdu

PONOVO NA VELEBITU

Napokon ponovno zajedno na Velebitu.U gostima kod Pl.d. Zavižan iz Senja. Ugodno smo se smjestili na Mrkvištu kod planinarske kuće koju vrijedni članovi ovog društva održavaju i brinu se kako bi sve bilo u redu.Hvala svim članovima na gostoprimstvu.

Nama je logorovanje na Velebitu životni doživljaj.Ako je i samo jednom u životu ( a nama nije, još su žive uspomene sa logorovanja na Lubenovcu i Štirovači ) puno je! Nije samohvala ali je istina da rijetko gdje na Velebitu nismo bili.Ovaj put smo odlučili krenuti sa Lubenovca, preko Lubenovačkih vrata i pored Vratarskog kuka popeti se na Premužićevu stazu pa nastaviti do Rossijeva skloništa i dalje prema Alanu.Negdje na dva sata hoda skrenuti sa Premužićeve pokraj Krajačeva kuka i doći na početno mjesto - Lubenovac.Nekoliko godina je već prošlo a da nismo bili na Premužiću pa smo jedva čekali da stanemo na tu legendarnu "šetnicu".

Eryngium Alpinum - planinski kotrljan

Ponegdje je staza uklesana u stijenu

Premužića staza je majstorsko djelo    graditeljstva u suhozidu koju  je  trasirao  i   izgradio šumarski inženjer Ante Premužić (1889 - 1979) tada na službi u sušačkoj direkciji, inače iz Slavonskog Kobaša. Bio je zaljubljenik u Velebit i planinarstvo ali i znameniti graditelj puteva i staza na Velebitu.
 Istu takvu stazu gradio je na i na otoku Rabu. Gradnja staze započela je 1930 godine i trajala je tri godine. Staza je dugačka 57 km.Polazi sa Zavižana dolazi na Veliki Alan i završava na Oštarijskim vratima. Ime je dobila po svom graditelju. Najviša točka staze je u blizini Gromovače na sjevernom Velebitu -1630 m a najniža na Oštarijama - 920 m. Prolazi najljepšim djelovima Velebita i  napravljena je tako da svaki čovjek bez prevelikog napora i bez posebnih vještina u planinarenju može uživati u čarima koje ova staza pruža. Nekoliko ogranaka se odvaja na najpoznatije vrhove: Gromovaču, Šatorinu, Crikvenu i dr. Velika je sramota svakog gradjanina Hrvatske da ne dodje ovdje i ne vidi ono što nigdje drugdje na svijetu ne može vidjet. Primjerice prije gradnje staze za Rožanske kukove znalo je samo nekoliko ljudi. Općenito ova staza je učinila Velebit kultnom planinom. Zbilja , to što vidiš prolazeći ovom stazom ostane duboko urezano u srcu.

Nevjerojatni su pogledi sa ove staze, na morsku ali i na ličku stranu

Zvonko na Premužiću

Signor Željko napreduje prema Alanu,krešo se skriva a Ivo traži Žbevnicu

Aquilegia Kitaibelii, vrlo rijetka i zaštićena biljka a na
Velebitu je nalazimo često

1

KADA PUN MJESEC IZADJE

Neku večer htio sam te dotaknuti ali potajno da ni ne znaš tko je to bio, iz daljine, samo jedan nježan dodir ali da se ne mogneš sjetiti kako se dogodilo niti tko je to bio.Samo nejasno sjećanje tek, više kao nesigurna sumnja ili slutnja i ništa više... A samo jedna riječ ili slika vratli bi ti u trenu ono što si mislila da ne znaš.

Jer kad god te se sjetim htio bi te dotaknuti poput pera, poput zrake svjetla punog mjeseca u toploj ljetnoj noći.

I noćas mjesec je bio velik i osvjetljavao je zidine i more.Bilo je kao i onda jednom davno.Samo tebe nije bilo sa mnom a ja sam se sjetio pitanja jednog fizičara koje je postavio nekom svom prijatelju: - Da li postoji mjesec i kada ga nitko ne gleda?? Tko zna šta bi ti na to rekla?
Vjerujem da niti jedan kvantni fizičar to ne bi olako potvrdio ili zanijekao ali ja mjesec gledam više kao pjesničku varijantu realnosti.A i to o kvantima više mi sliči na religiju ili na pjesmu koju je netko izgubio i čije stihove nitko ne zna sve zajedno.

Nije mi bitna ineterferencija niti da li atom prolazi kroz rupicu kao čestica ili kao val  što je opisao Young u svom znamenitom pokusu "O elektronu i dvije rupice". Ja se toga samo prisjetim tek površno i obuzdam ego kako ne bi previše zavladao osjećajima. I odmah mu dam do znanja da znam da ego nisam ja i da uzalud traži od mene neke stvari.Ponekad mu i popustim ali posve svjesno, iako ne znam da li taj moj ego zna da sam ga u biti prevario...Sigurno ćeš se smijati kad ovo pročitaš.Počeo s puno romantike i ušao u duboko promišljanje o kvantnoj znanosti! Mjesec je kriv! Zbilja da li on postoji ako ga nitko ne gleda?

KAKO NASLIKATI PORTRET PTICE

Prvo treba naslikati kavez

s otvorenim vratima

naslikati na to nešto umiljato

nešto jednostavno

neku lijepu skicu

nešto korisno 

za pticu

nasloniti zatim platno na stablo

u nekom vrtu

u nekoj šumi

u nekoj vrleti

iza stabla se skriti

bez riječi

bez pokreta...

Ponekad ptica odmah sleti
ali znaju i godine proći
prije no što će doći
Ne treba gubiti nadu
treba čekati
i godinama ako se mora
da li je ptica brza ili spora
to nema nikakve veze
s vrijednošću slike
Kad ptica stigne
ako stigne
treba je vrebati u tšini
čekati da udje u kavez
i kada udje onda istom
polako zatvoriti vratašca kistom
i zatim
obrisati rešetke redom i nemilice
pazeći da ne taknete neko pero ptice
Naslikati zatim portret stabla
izabrati najljepšu granu
za pticu
zelenu krošnju i svježinu vjetra
prašni sunčani zrak
zujanje kukaca u vrelini ljeta
i zatim čekati hoće li zapjevati
Ako ptica ne zapjeva
to je loš znak
znak da je slika loša
no ako zapjeva vi ćete znati
da sliku smijete potpisati
Tada iščupajte jedno pero ptice
polako da je ne smeta
i stavite svoje ime negdje u kutu portreta.
 (Jacques Prevert)

DANI HRVATSKIH PLANINARA –OMIŠ 2011

Živi' će nam ime makar granu sikli
Resti će nam sime ovdi di smo nikli
Tukli su nas vitri, nevere od rata
A slomili nisu granu od Hrvata.

klikni za veći prikaz

Ove godine "Dani hrvatskih planinara" bili su u Omišu. Picugi seniori dugo su pripremali put a na kraju se sve svelo na dvojicu gusara. U rimsko vrijeme zvao se Oneum a za vrijeme italije Almissa. Bilo je zanimljivo nakon puno godina vidjeti ponovo Omiš,osjećali smo se nekako doma i čim smo se smjestili pošli smo vidjeti koga sve ima od poznatih.
Nismo vidjeli nikoga od istarskih planinara.Koliko sam mogao shvatiti bili smo samo Zvonko i ja ali je  bilo iz svih krajeva Hrvatske više od 800 ljudi. Autocestom, brzo se stigne iz Poreča u Omiš. Smještaj je bio u kampu Galeb a  mi smo spavali u apartmanu koji je smješten odmah preko ceste.Bila je odlična živa glazba, tako da se plesalo do kasno.Za u jutro izabrali smo najdužu turu.Polazi iz samog Omiša penjući se strmo na više od 800 m gdje su nam domaći planinari pripremili čaj u planinarskom skloništu.Od tuda se trebalo popeti na Kulu, kako se zove najviši vrh i onda vršnim grebenom preko Omiške Dinare spustiti se u selo Podašpilje. Dosta ljudi je bilo u zreloj dobi a čak i vrlo starih koji su ipak bez ikakva problema izabrali i prošli napornu stazu. Uglavnom sve podsjeća na Velebit.Vidici su prekrasni a sa vršnog grebena dobro se vidi Čvrsnica u Bosni, pod snijegom...

Lijevo na obzoru vidi se Čvrsnica u Bosni pod snijegom

Od sela trebalo je još hodati sat i pol do Martinovih mlinica na Cetini od kuda su nas brodovima vratili u Omiš. Neopisiva je ljepota ovih krajeva. Brnistra je u punom cvati i svakojako bilje kao da nudi svoju ljepotu svakom dobronamjerniku.Surovost kraja  daje tu dodatnu ljepotu koja nosi misli daleko u prošlost sve do gusarskih vremena. A znameniti su bili gusari ovog kraja, brzi i neuhvatljivi. Bili su strah i trepet na svom moru. Poznati su njihovi brodovi Sagita di Almissa koji su poput strijele isplovljavali iz kanjona Cetine, napadali brodove moćne Venecije, Dubrovnika i Kotora, uzimali plijen i netragom nestajali... Sve se to završavalo čestim ratovima ili sporazumima a najčešće je završavalo tako da su plaćali danak omišanima za mirnu plovidbu.Protiv njih su pokrenuta i dva križarska rata. Prvi je pokrenuo papa Honorije III 1221 g. zbog napada na križare koji su plovili prema Palestini.Omišani su taj put bili pobjedili! Gusarsku povjest zorno predočuju gradske tvrdjave: Mirabela (Peovica) i Starigrad (Fortica).
Sa Peovice se može vidjeti cijeli Omiš a s Fortice cijeli Brački kanal, otoke:Brač, Hvar i Šoltu, Srednja poljica i ušće rijeke Cetine.

Pri povratku brodovima u kanjonu Cetine dočekali su nas i gusari...