ALAN - ROSSIJEVA KOLIBA (ROŽANSKI KUKOVI)

Do 1933 godine u ove su se predjele Velebita, uz pokojeg domaćeg stanovnika, upućivali samo oni najhrabriji zaljubljenici Velebita. Ljudi čija je želja za otkrivanjem i istraživanjem onog što kriju ova bespuća bila jača od svih pogibelji s kojima su se na putu do ostvarenja te želje morali suočiti. Ovaj dio Velebita bio je uglavnom potpuno nepoznat.

Planinari prirodoslovci koji su nam otkrili ljepote Velebita:

Ivan Gojtan (1869-1939, pravnik novinar i publicist.

Akademik Branimir Gušić (1901-1975), liječnik otolaringolog, doktorirao je etnografiju i objavio mnoštvo planinarskih, medicinskih i antropogeografskih članaka.

Prof.Dragutin Hirc (1853-1921), prirodoslovac, biolog i geograf, planinar, speleolog i putopisac.

Prof. Miroslav Hirtz (1878-1944), zoolog, pjesnik i putopisac, profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu.

Prof.dr. Ivo Horvat (1897-1963), botaničar, profesor na Veterinarskom fakultetu. Posebno je izučavao Dinaride. Bio je aktivni planinar.

Dr Ivan Krajač (1877-1945), pravnik, financijski stručnjak i političar. Autor je brojnih članaka o Velebitu.

Prof. Vjekoslav Novotni (1843-1928), profesor prirodoslovlja, književni kritičar i autor školskih knjiga. Pisac prvih planinarskih vodiča.

Prof. Josip Pasarić (1860-1937), političar i planinarski publicist. Bio je predsjednik Planinarskog društva Hrvatske i urednik Planinarskog časopisa.

Dr. Josip Poljak (1882-1962), geolog, direktor geološko-paleontološkog muzeja u Zagrebu. Stručnjak za geologiju krša i spelologiju. Pisac prvog Planinarskog vodiča po Velebitu.

Ing. Ante Premužić (1889-1979), šumar, bavio se regulacijom bujica, pošumljavanjem krša. Trasirao brojne šumske putove po Velebitu pa i ovu stazu nazvanu njemu u čast – Premužićeva staza.

Ljudevit Rossi (1850-1932), časnik i botaničar. Sabrao je herbarij sa čak 30 000 listova, ( Herbarium Croaticum Rossianum ) koji se čuva u Botaničkom zavodu u Zagrebu. 

Dr. Radivoj Simonović (1858-1950),liječnik i istraživač Dinarskih planina. O Velebitu i njegovim ljudima  je u 17 pohoda napravio više tisuća vrijednih fotografija i foto ploča.

Već u 7,30 u jutro bio sam na prijevojuju Alan ispred planinarskog doma. Malo poviše doma gdje Premužićeva staza prelazi cestu (sada asfalt) i odlazi za jug ja sam krenuo prema Rožanskim kukovima i Rossijevoj kolibi. Nije mi prvi put da taj put prelazim sve do Zavižana ali uvijek u nekoj žurbi i ograničen vremenom. Sada sam odlučio popeti se na sve one vrhove uz stazu što gledaju na more, pored kojih sam već prolazio i na kojima nisam još bio.

Najprije se valjalo popeti na Alančić. Visina je 1663 m, Latitude: 44°43'52.5" Longitude: 14°58'7.5" Nije pretjeran uspon i sa Premužićeve staze, (markacija) dođe se za 20 minuta. Izvanredno se vidi Rab, nalazi se odmah ispod a dobro se vidi i Jablanac, Stinica i Zavratnica. Kad sam došao na vrh, upravo je granjivalo sunce obasjavajući Pag i Rab. Predivan pogled ako je vrijeme ok.

Na sat i pol hoda od Alana je Seravski vrh, 1629 m. Sa kojeg se vidi lijepo Šatorina, Kozjak i Goli vrh na Lubenovcu a bogami u najdaljoj daljini i Sveto brdo. Prepoznao sam ga kao najdalju moguću točku na obzoru.

Vrh Crikvena sam također ispeo.Ovdje je visina 1641 m. Pogled na Rožanske kukove je sa ovog vrha fantastičan. Premužićeva staza koja ovuda prolazi zahvaća visinu skoro stalno od 1600 m.

Na Krajačićevom kuku sam bio prije nekoliko godina sa Zvonkom i nije mi se dalo danas penjati.Vrlo je zahtjevan a visina je 1659 m.

Potrebno je još malo napora i evo me pod Pasarićevim kukom (1630 m) gdje je izgradjena Rossijeva koliba. To je jedino sklonište na putu Alan-Zavižan u duljini od 17 km. Do vrha na Pasarićevom kuku je 10 ak minuta veranja rukama i nogama, pa je ovaj uspon, iako kratak, samo za odvažnije. S njega se već vidi dom na Zavižanu.

U Rossiju je bio kraj mog današnjeg planinarenja a sada je trebalo nazad.

SVETO BRDO NA VELEBITU TREĆI PUT

                                                                               

                                                                   Brdo sa brdom se ne može sastati a živi ljudi se sastanu.                                                                                                                     (narodna poslovica)                                                                                 

                                                 

I tako smo odlučili (dio Picugi) poći opet treći put na Sveto brdo na Velebtu. Zvonko i Ive došli su kod mene na Rab pa smo onda drugo jutro krenuli na jug. Iz sela Modrić popeli smo se visoko makadamom do iznad Libinja pod Svetim brdom.Krenuli smo nešto iza deset sati.Opis puta:

Zaravan Malo Libinje - Vlaški grad - Sveto brdo, 1751 m Težina puta: teško. Vrijeme hoda: 5 h Visinska razlika: 866 m Dužina puta: manje od 9 km. Prosječni nagib 22°. Visina polazišta 891 m. Zanimljivosti na stazi: prodor Orljača, seoska aglomeracija, krš Malog Libinja, flora krša, slojeviti položaj stijena - Komić, panoramski pogledi, visinski travnjaci. Uspon padinama Debelog brda (kamenjarski travnjaci) na Veliki Štirovac odakle na prijevoj podno Vlaškog grada (2h 30''). Do vrha Vlaški grad (1375 m) ima 25'' uspona. Uspon padinama Sijaset do prijevoja povrh uvale Dolci (1h), odakle travnjacima na Sveto brdo, do spomen - križa.

Uspeli smo se za ukupno 4 sata. Iznad Vlaškog grada bila je magla tako da je vidljivost bila loša inače bi nastavili na Dušice i vratili se kod lokve na Sv. Ivanu zatvorivši potpuni krug.

Na Vlaškom Gradu u tijeku je obnova skloništa. Tamo smo zatekli jednog mladog nijemca koji je tamo već proveo jednu noć. Dolazi iz Pl.doma Paklenica.
Može se vidjeti i na mreži da je puno ljudi po svijetu upoznato sa ovim velebitskim vrhom a mnogi ističu posebno uspon noću po mjesečini. Dosta ih je na samom vrhu provelo i noć. Mene bi najviše zanimao zimski uspon ali je pitanje kada bi to bilo najpovoljnije? Trebalo bi očito pratiti vrijeme ili čekati u skloništu za povoljan trenutak.Kada bi se napravila jedna ozbiljna ekipa, svakako bi htio biti dio te avanture.