Prošlo je poprilično vremena a da nisam išao na Velebit.Nakon ozlijede koju sam preživio i nekih problema evo me opet. Zasigurno jedno od najinspirativnijih mjesta je Ravni Dabar.Tamo sam prvo otišao.Ovaj put je išla Mare sa mnom a njoj je pak to prvi put da vidi takvo šta. Nije bilo nažalost ekipe iz Poreča ali i rabljani se nešto pritajili.Poklanjam im svima ove stihove :
DABARSKA ELEGIJA
Ne čuje se ni cvrkut ptica u Dabarskim kukovima.
Tu caruje tišina i nijeme zmije
što upijaju sunce na napuštenom grobnom kamenu
Crnog Dabra.
Medvjedica se uselila u kuću praoca Dilinoge.
Vjetar urliče u šupljini lubore.
U nategnutim gudeljama tkalačkog stana.
A orao leti , leti nad krajem
u kojem poskok
na mrtvoj straži
čuva prilaz sjenama. (Tomislav Đ. 1983g.)
Na Velebitu se vjekovima ginulo a nadgrobni kamenovi govore o tome sve do naših današnjih dana.Zanimljivo mi bilo stajati pored ovog nadgrobnog kamena pokraj starog puta preko Alana.
Na njemu na Talijanskom jeziku piše:
U SPOMEN ŽANDARU
FRANCESKU FRAKASU
KOJI BOREĆI SE
PROTIV 22 HAJDUKA
HRABRO POGIBE
NA DAN
27 MAJA 1851
Jes, hoće to na Velebitu!
