 |
| Pogled unazad prema Malovanu Vaganjskom |
Nije isto uspinjati se na
Velebitske vrhove pa bili oni i ljepši, viši i teži a ne uspeti se na Sveto
brdo. To je svakom planinaru i ljubitelju velebitskih ljepota neophodan uvjet
da bi mogao planinarski misliti. To traži duša svakog planinara. Neki djelovi
Velebita koji se moraju proći na tom putu su jednostavno fascinantni a
slike otisnute u memoriji ne blijede ni nakon dugo godina.Kad bi me netko pitao
za preporuku,od kuda krenuti na taj vrh, morao bih kazati sa svih strana.Nijedan
pravac nije manje lijep.Dapače! Ako bi krenuli sa Bunovca na ličkoj strani ili
od Dušica na jugu ili preko Vlaškog grada ili iz planinarskom doma u Paklenici
ili iz kanjona Paklenice preko Lekinih njiva čeka vas nezaboravno iskustvo i
jedna prava avantura koju će te dugo nositi u srcu. Meni je posebno draga staza
koja ide na Jurline i Lekine njive, izlazi na Malu Paklenicu pa se penje prema
Ivinu skloništu i onda sve dalje i više... Prolazeći tom stazom naišao sam kod
napuštenog sela Jurline i na Mirila za koja nisam znao a obišao sam mnoga po
Velebitu. Uvjek bi se kasnije tu zaustavljao kako bi se odmorio i napio vode.
Razmišljao sam o tim grobovima duša dugo... Dozivao u sjećanje nepoznate likove
gorštaka čije kuće još stoje tu s razbijenim vratima i otkinutim oknima,
sablasnog izgleda bez krova. A kažu da ni životinje nit ptice ne zalaze u ova
sela od kada nema ljudi. I kao što su mnoga mjesta na Velebitu bila sveta
a neka i vrlo tajna, gdje su se mogle sresti vile ili su bila njihova
mjesta Moći od rodjenja pa sve do smrti... Tu u nekoj legendi leži i
korjen imena -Sveto brdo- ali to više nitko ne može znati.Još nam je samo
ostalo, nama koji dolazimo sa strane, da se penjemo po tim stazama i da u
našoj duši ponesemo miris čudnovatih proplanaka, biljaka i travki, boju
nepreglednih vidika i slike dalekih obzora.I da opet dođemo!
 |
| Sveto brdo |
 |
| Vidi se daleko sve do Lošinja |
 |
Na prilazu Svetom brdu
|
